Zabranjeno Pušenje (Poslednja pesma o tebi)
Stari, nisan mislia da ću ikada ovo napisati, ali kako me snerva Estiarte. 20 godina ga ni ćut, ni vidit i onda mi se iz niotkuda pojavi sa onon svojon parolon “Water polo will never die”. Podsjetilo me na zadnju scenu iz onog filma sa Bruce Lee-jen, U Zmajevom Gnijezdu. Znate onu scenu kada specijalci dolaze cili nabrijani u već riješenu situaciju. Tako i on. Mislin da je svima već jasno da vaterpolo neće izumrijeti.
Možda san se na prvu snerva jer san nedavno sta pušiti cigarete i trenutno me sve nervira. Pročita san onaj njegov intervju, ili prijevod nekog drugog intervjua, na Total Waterpolu i vidia san kako su ljudi malo reagirali na onaj dio u kojen priča kako on vaterpolu ništa ne duguje. Budimo realni, niti vaterpolo njemu išta duguje. Međutin, ja san tu njegovu izjavu vidia ovako. Čovik je nastupia na 6 Olimpijada u periodu od 20 godina. Nevirujen da bi se puno ljudi moglo poistovijetiti sa njegovom situacijom. 6 olimpijskih ciklusa zaredom. Razmislite malo o tome. Slobodno odložite vaš mobitel i uradite jednu malu šetnju i probajte si zamisliti 6 olimpijskih ciklusa zaredom. Mogu ga i razumiti zašto se skroz maka od vaterpola. Možda me dijelom snerva zato šta je on svih svojih 6 olimpijskih ciklusa provea tijekom zlatnog doba vaterpola, a ja u ovome vaterpolu kakav je bia zadnjih 20 godina. A možda je do manjka nikotina.
Ja mislin da će zadnjih 20 godina zapadnog društva sloviti za jednu korporacijsku eru. Korporacije su vladale svijetom zadnjih 20 godina. One su bile glavni alat ljudi na vlasti, te trend-setteri business modela koje smo mi svi morali pratiti. Najveću manu koja jedna korporacija ima je ta da misli i djeluje linearno, te prisiljava svih oko sebe na isti mentalni sklop. Život se odvija u ciklusima. Mentalni sklop prirode i društva nije linearan, nego cikličan. Korporacije su svojin primjerom i djelovanjem nametali određeni tip življenja koji u jednom trenutku više nije mogao nastaviti svoj teoretski linearni razvoj. Počelo je previše curiti sa strane. Zbog tehnološkog napretka i utjecaja interneta promjene koje sada proživljavamo ne možemo usporediti sa ičim što se dogođalo u ikojoj bližoj nam povijesti. Najbliži događaji koji po važnosti mogu parirati trenutnoj situaciji su Guthembergov pisaći stroj i Kolumbovo “otkriće” dvaju Amerika. Tj. efekat tih dvaju događaja skupa je jednak onome što mi sada proživljavamo. Dakle zadnjih 500 godina ljudske povijesti su upravo završile. O onome šta mi sada proživljavamo će se moći realno suditi i govoriti tek u doba mojih unuka. Bili ste tu. Čestitam. Koga boli kurac. Idemo dalje.
U početku nisan mislia podržati zakašnjelu konjicu gospodina Estiarte-a, a onda san se uvatia razmišljati malo o tome zašto ga i ja nebi podrža. Ka šta san već napomenia, di je bia zadnjih 20 godina. Falila je jedna takva figura u tkanini naše vaterpolo stvarnosti. Moran priznat da ga dio mene nije tia podržati zbog vlastite ljubomore jer mislin da je smislia parolu koja je tako jednostavna da ne znan ni sam kako mi je promakla haha. Besramno san je stavia na onaj moj video haha. Stari, ako išta predstavlja mentalni sklop one njegove parole, onda je to ona moja parada. Nećeš razbojniče haha. To je bia moj vid podrške olimpijskom pobjedniku koji je falia vaterpolu, bez obzira na to je li vaterpolo njemu falilo. Vaterpolu fale ambasadori. Nadam se da nam se gospodin Estiarte sprema vratiti u bilo kojem obliku. Brate 6 olimpijada. O ćemu mi pričamo tu. Ne znam jel planira biti nasljednik šjor Lonziju ili nije, ali se nadam da razumi da neće ući u iste cipele koje mu šjor Lonzi ostavlja. Nadam se da je ponio vlastite cipele. Možda čoviku to nije ni na kraj pameti, a ja ga ovdi u govna ubacujen haha. Evo i gospodin Rudić je sada free agent. Ma tko god na kraju postane nasljednik šjor Lonzi-u mora znati da ulazi u potpuno drugu situaciju od one koju mu ovaj ostavlja. Jedna od nuspojava tehnologije je transparentnost. Nadam se da ovo ne zvuči kao prijetnja, ali slobodno cirkuliranje informacija je osnovni element ovog novog doba. A svi znamo da riba smrdi od glave haha.
Vrlo vjerovatno će mi ovo biti zadnji članak na jedno malo duže vrime. Kad si prvi u nečemu, sva tvoja vrijednost i novostečeni kredibilitet se zasniva na tome da si ti to uradia prije drugih. Kvalitet tog nečega šta si ti učinia pada u drugi plan. Vrijeme prolazi. Stvari koje san ja pisa će polako izgubiti taj kontekst nekoga ko je bia prvi i ljudi će početi obračati pažnju na kvalitet. Ne samo ljudi nego i ja isto haha. Iskreno, ne znan ni sam kako da ja gledan na sve te moje članke. Ne znan kako da gledan na sebe u svemu ovome. Meni nikad nije bia plan, ili želja pisati one članke, ali nakon “uspjeha” onog prvog intervjua, i situacije u klubu u kojen sam tada igra, san svatia da moran naći neki način kojin ću si moći produživati relevantnost unutar vaterpolo svijeta, dok ne smislin šta i kako dalje sa mojon vaterpolo karijeron i životom općenito. Teme mojih članaka su bile različite, ali u doti jednoj od njih, ja san samo slijedio inerciju onoga šta san ja mislia da se u vaterpolu u tom trenutku triba reći i nadao se da ću si tako moći stvoriti neko “ime”. Prvi članak koji san napisa je bia o gospodinu Vaviću i njegovoj situaciji. Više je razloga zašto san izabra baš tu temu i moran van reć da ti bude mali power trip kada prvi put sjedneš i počneš nešto pisati o nekome, ili o nekoj situaciji. Gospodina Vavića nisan nikad upozna, ali san ima priliku igrati protiv njega onu jednu godinu kada san studira u Americi. U to doba on je stvarno bia dominantna pojava na bazenima američkih univerziteta. Osvojia je sve šta se moglo osvojiti. I sa muškima i sa ženama. Ima je svoj ljetni kamp di je pretpostavljan diza dobre pare. Jedan od onih ljudi kojen bi drugi ljudi iza leđa govorili da je arogantan, a nikad mu se nebi to usudili reći u facu. Nadam se da i danas još uvik živi svoj američki san, ali u to doba je on bia sama definicija američkoga sna. Bar san ga ja kao netko ko je tek stiga u ameriku iz istog dijela svijeta ka i on, tako gleda. Ne mogu reć da on taj trenutak nije imao apsolutno sve šta bi netko tko dođe u ameriku u potrazi za boljim životom želio imati. 10 godina posli ja se nalazin u situaciji di mogu reći apsolutno sve šta želin o njemu. A on mi ne može ništa jer ima svoje pizdarije. Nebi sebi nikad dozvolia blogovsko iživljavanje na ikome, ali isto se čovik na sekundu zagleda u taj bezdan. Pari glupo, ali čisto jer možeš. Odma san na sebi vidia da ne mogu udarati po čoviku koji je na podu. Jel gospodin Vavić zaslužia da ga mediji izvrijeđaju i omalovaže, iako suđenje nije niti počelo? Nije na meni bilo da odlučin. Ja san samo vidia izazov u problemu sa gospodinom Vavićem. Kako njegovu situaciju staviti u kontekst vaterpola u tom trenutku. Može li si vaterpolo trenutno dopustiti otuđivanje od ljudi kao što je gospodin Vavić? Dok god mi netko ne plati pare da sidin iza neke katedre, ja mislin da nije moje da nekoga osuđujen. A da je zajeba zna i sam haha. Ne moran mu ja tu još dodatno objašnjavati. I mislin da san za prvi članak ikada to baš lipo napisa i sročia haha. Posli san nastavia sa člancima i na kraju sa intervjuima. Svaki je članak i intervju priča za sebe, a opet dio jedne veće slike. Svi moji članci imaju jednu zajedničku notu. To je sve moja percepcija vaterpola. Ja san pisa o aktualnim stvarima, ali u kontekstu vaterpola kakvog ga ja vidim. Da vas podsjetin. Ja san i dalje vaterpolista.
Evo uzmimo najplačenijeg sportskog novinara današnjice, Steven A. Smith-a. Uzmite njegovih prvih 20 članaka i ovih mojih i usporedite ih u kontekstu utjecaja na kulturu i zajednicu sporta kojeg je pratio. Stari uzmi bilo koji sport i njihovog najboljeg novinara. Dakle ili san potencijalno najbolji sportski novinar ikada ili san nešto drugo haha. Ja tipujen da san ipak ovo “nešto drugo”.
Da parafraziran Matu Mišu Kovača, Stankoviću novinarstvo nije utrka na sto metara i tu nema pobjednika. Novinarstvo je nešto šta je bazirano na vjeri u čovjeka. Skužajte šta to tako skoro patetično govorim, ali nije lako biti u poziciji di tvoje riječi izravno utječu na život nekoga čovjeka. Nadam se da svi pratite razvoj situacije vezane za izbornika ženske vaterpolo reprezentacije Uzbekistana, Milorada Aleksića. Čovik mi je prije više od misec dana u neku uru posla poruku snervan na ceo svet. A na prvu san se mislia oću li mu odgovoriti, ili neću. Ja mu objavia priču i od onda je ko zna koliko mainstream medija prenijelo njegovu priču na par jezika. Nemojte me krivo svatiti, u ovoj situaciji jedan otac i muž i dalje ne može svojoj voljenoj djeci i ljubljenoj ženi. Vidio sam da im je prije koji dan bila godišnjica. Sritna vam godišnjica i od nas iz Republike Danče. Prenijeli bi mediji njegovu priču tako i tako. Nije do mene, nego je do Miloradove priče. I Milorad to zna jer se čujemo i dalje. Međutin kako bi ja na sebe triba gledati u ciloj toj situaciji? Ne mogu biti nitko i ništa. Očito ja snosim određeni dio odgovornosti ili umiješanosti?. I neman pojma koliko točno. Niti bi me tribalo zanimati. Kroz svo ovo moje iskustvo u zadnjih godinu ipo dana sam skužia jedno. Jedini aspekt novinarstva koji mene zanima su intervjui.
Otkad san bia dite moja bi van mater kupovala Gloriju. I na kraju te Glorije, prije one rubrike od legendarne nažalost pokojne Magde Weltrusky, bi uvik bila biografija od neke poznate osobe. Feljton se zvala rubrika ja mislin. Ne znan kako, ali kroz godine to je kod mene stvorilo neki vid zanimacije za biografijama i autobiografijama. Bilo u obliku knjige, video dokumentarca ili čak osobnih priča. Meni vam je gušt pročitati nečiju autobiografiju. Pogledati zanimljiv intervju. A kojih san sve likova u životu upozna da van ne govorin haha. Od svih knjiga koje iman najveći broj su upravo knjige biografske tematike. Teško mogu pogledati ikoji film ako mi nije baziran na nekin stvarnim događajima. Od svog mog iskustva sa dančama intervjui su nešto šta me baš zanima. Na njih gledan kao nešto od čega ću moći napraviti proizvod sa kojim ću se poslije moći zabavljati intervjuirajući ljude sa svih krajeva svijeta. Želio bih svoje intervjue konstantno poboljšavati i eventualno privući sponzore. Onako malo sa strane haha. Razlozi zašto vam to mogu slobodno reć bez straha da će me netko kopirati ili krasti moje ideje su ti da ja virujen da sam u zadnjih godinu ipo dana realno prikaza tko sam i što sam. I kao osoba i kao sportaš. Život puno toga krade, ali ne može ti ukrasti ono što jesi. Salvador Dali je objasnio da mi svi u sebi sadržimo jedan centralni atom. Jednu centralnu točku koja predstavlja srž tvoga bića. Ta točka predstavlja tvoj pogled na život. Tvoju perspektivu i tvoj kontekst. Ja mislim da ljudi iz cijelog vaterpolo svijeta koji me prate i čitaju znaju kakav je taj moj atom i moja perspektiva. I sa tim znanjem će moći lakše pratiti nastavak moje priče. Tj. čak će ih i zanimati nastavak priče. Za početak planiram raditi intervjue isključivo sa ljudima vezanim uz vaterpolo, a kasnije i van sporta. U međuvremenu ja san još uvik vaterpolista koji ne odustaje od igranja u Ligi Prvaka. I to se neće prominiti.
Od svih tih stvari koje san ja mislia da moran reć ipak mi je najteže bilo kada san spominja moju situaciju sa Zdeslavom Vrdoljakom. Želia san ispričati onu svoju priču i mora san ubaciti taj naš odnos u sve to, ali nisan tia da se išta krivo svati. Jebemu sve, komentatori koji prenose vaterpolo utakmice ga i dan danas oslovljavaju sa Kapetane, a čovik nije nastupia za Hrvatsku Reprezentaciju od Pekinga 2008. I sad ja tu neki lik pričan svoju pričicu uz mogućnost da neka zločesta osoba to interpretira kao nešto negativno prema Zdeslavu. Znate kakvi su ljudi. Nakon šta je izaša prvi od tri dijela, odma san mu posla poruku govoreći mu kako ja ovo pisanje uziman ozbiljno, te se nadam da on vidi koja je poanta priče i da se ne osjeća na nikakav način napadnuto ili uvrijeđeno. U zadnjih godinu i nešto san svašta izjavia, ali ovoga me bilo malo straj. Ako će neko o meni nešto srat, iskreno jebemise, ali ne želin da zbog mene se o nekome drugome loše misli. Zdeslav mi je odgovoria kako se uopće ne ljuti i razumi da ja samo pričan moj doživljaj cile te situacije. Čak me i pohvalia i podrža. Možda i nije, ali san ja to tako svatia haha. U svakom slučaju razumili smo se u stvarima oko kojih smo se tribali razumiti. Ne mogu van opisati koji mi je kamen pa sa srca. Zdejo fala na razumijevanju još jednon.
U zadnjih godinu i kusur ja san negdi priša onu magičnu granicu nakon koje se nemoš vratit nazad. Ne znan točno di i kako, ali znan da sve i da želim nema mi nazad. Oćete još jedan primjer? Evo amo uzeti za primjer gosp. Prlainovića. Amo reć da ja sada kažen kako ne želin napraviti intervju sa njim. Napišen obični plebejski status na fejsu. “Sa gosp. Prlainovićen ne radim intervju.”. Ne bih ga niti tagira, a šta mislite koliko bi tribalo da to dođe do njega? Pari glupa priča, ali da san ja to stavia na status prije niti dvi godine ljudi bi gledali šta je ovome. A ako bi ta informacija uopće došla do gospodina Prlainovića, on bi se vrlo vjerovatno pita “(why) Are you talkin to me?”. A danas on zna koji san i ne mogu ga natirat da me zaboravi i da se sve ovo vrati u vrime od prije dvi godine, sve i da želim. I u toj situaciji di ne moš više biti anoniman, a nisi još dovoljno poznat da bi to mogao iskoristiti je jedna od najslabijih pozicija u koju se možes postaviti. Tzv . Bermudski trokut kvazi-slavnih haha. I taman u isto vrime kada san ja završia svoj prvi oficijelni intervju sa kojim želin započeti ovu moju novu avanturu sa intervjuima, predsjednik Martić je organizira jednu akciju te je odgodia objavljivanje moga intervjua na jedan dan…
Nego jesan li van već reka kako san sta pušiti cigarete? Nisan! Uf. Pušin ih već ravno 10 godina, a od toga 9 ipo ih se pokušavan ostaviti. I nikako. Bila je to ljubav na prvi dim. Između prve cigarete i kutije crvenog Marlbora na dan je prošlo ravno 3 dana. Kasnije san priša na oni Marlboro od mentola (bez vrijeđanja molim haha), američki Pal Mal bez filtera, eksperimentira san malo sa plavin Walterom, pa se pribacia i dugo osta na crvenon Gauloises-u, te na kraju san završia na bilon Marlboru. Koliko lipih momenata smo moje cigarete i ja imali. Magarac na prvo mjesto. Sada je prošlo već nekih dva tjedna otkad sam ih se ostavia. Prošla me neka egzistencijalna kriza u kojoj si ne mogu zamisliti život bez mojih cigareta, do toga da sam se sada, uz cigarete, čak ostavia i kave i svih slatkiša. Da se razumimo ima san jedan relaps. Tj. u jednom danu san zapalia dvi cigarete. Bilo je i nešto kave. I moran van priznati da san se malo rastužia kad san vidia kako mi moja omiljena kombinacija više nije šmekala isto. I zabolilo me. Nisan moga pogledati cigaretu u oči. Nadam se da se nije naljutila. I nadam se da razumi da ja i dalje neman ništa protiv nje, samo je jednostavno ne smin više pušiti. Boli me briga za sve viruse i bolesti ovoga svita ja ću nju i dalje voliti, ali neću je više pušiti. Tin Ujević je napisa da je ljubav ropstvo po definiciji. E pa ja ne želin više biti rob cigaretama. I nadan se da će me ovaj članak na to uvik podsjećati. Stari nemogu napisati u članku da se ostavljan pušenja i onda bit pička i pušit sa strane haha. Stvarno nije red. Di mi je tu kućni odgoj?
Jel znate kako se u čudnom razvoju događaja vezanim za moj prestanak pušenja umiješao čak i telesport.hr. Neznate! E pa dopustite da van objasnin. Čru stori.
Prije par godina san prvi put pročita neki članak od telesporta. Živia san tada u Duisburgu. U potkrovlju. Bez prebivene kinte. Igra vaterpolo u drugoj njemačkoj ligi. Paralelno radia par onih manjih, šporkih, ručnih poslova koje rade uglavnom stranci i o kojima mi se iskreno baš i ne priča ovako javno haha. Još mi se i laptop pokvaria. Gitara mi je bila doma u Splitu. Ima san neki stari polovni radio i dva originalna CD-a. Best of Dire Straits i Blow by Blow od Jeff Beck-a. Tada nisan ima spotify, a mobitel mi je ima dovoljno interneta samo za fejsbuk, whatsapp i ništa više. I šta čes. Obaviš šta imaš, dođeš doma. Sidneš u svoju polovnu fotelju, pustiš Knopflera, zapališ jednu i brojiš sate iščekujući neka bolja vrimena. U takvoj sredini sam ja otkrio telesport.hr.
Kad sam prvi put pročita neki njihov članak prve misli koje su mi prošle kroz glavu su bile:”Bravo dragi! Ovako se piše pička ti materina”. Bia je neki članak o BVB-u ja mislin. Nisu mi vratili vjeru u novinarstvo ili čovječanstvo, ali gušta bi čitati njihove članke. Ne sve. Nekad me sataru, ali vjerujte mi da kao sportaš sanjaš onakve novinare. Telesport molim vas nemojte se uvriditi, nekad i mene samoga moji osobni članci sataru, ali nekad se moraju napisati stvari koje će nekad satrat čovika. Život te nekad satare, zašto onda nebi mogli i članci? Fast forward do prije koji week. Ja i žena u kadi. Magarac na prvo misto. Ja u nervozi. Nervoza u meni. Do tog san trenutka već dosta smanjia sa pušenjen, ali nisan još prikinia skroz. Jel znate onaj vaš unutarnji glas? Onaj glas koji ti uvik govori upravo ono šta ti sam znaš da tribaš uraditi. Svak to ima. Znate ono kada bi nekad picali trening i imali ste onaj osjećaj u trbuhu. Trbuh mi je govorio da mi je ili sad ili nikad sa pušenjem. Trbuh mi je govorio da mi je ili sad ili nikad sa vaterpolom. Malo sam se pripa. Ne znan jesan li spreman. Uša san u neki mali trans. Voda je bila baš vruća. Iša san negdi duboko i naša nešto. Samo san odlučia da ću prestati. Trga san se iz transa iz reka ženi da odsad više ne pušin. Rekla mi je okay.
Pola sata kasnije san pročita telesportov članak o Andrijinoj humanitarnoj akciji. Sta san na sekund. Odložia mobitel. Sekunda, dvi. Tek onda mi došlo do glave. Da, pa ja pišen za taj portal o kojem telesport piše u ovome članku. Pisali su o družini sa portala danče.hr. Valjda san i ja dio te družine. Znači u teoriji su me spomenili. Ironija u svemu tome je da ja neman apsolutno ikakve veze sa tim člankom o kojem oni pišu haha. Moj intervju koji bi me po mome triba spasiti od bermudskog trokuta kvazi-slavnih još nije niti izaša. Predsjednik Andrija je na svoju ruku i uz veliku pomoć svojih poznanika iz svijeta vaterpola organizirao jednu humanitarnu akciju i napisao članak o njoj. Ovi sa telesporta su napisali malo o toj njegovoj akciji i par crtica o ovom portalu. Ja se javin Andriji uz pitanje. “Čekaj pa oni nas/tebe čitaju?” I onda me Andrija podsjeti da su oni među prvima podijelili i onaj moj video. Još mi je na to Andrija dodao tko sve najvjerovatnije, van ljudi sa telesport.hr-a također prati ovaj portal. Mislin reka je on to meni već bia, ali opet. I sad ja njega pitan. Znači vrlo vjerovatno su neki od tih ljudi van vaterpola pročitali i neke od mojih članaka…? Andrija mi je priko tastature potvrdnu klimnuo. Stari… Nisan osmjeh skida sa lica jedno 2-3 sata. Nadan se da razumite da nije do nekog pisanja članaka o nama/meni ili išta slično. Ja još uvik iman onaj stari polovni radio. Žena bi ga bacila, ali ja joj ne dan. Neka ga tu. Da ne zaboravim.
I za kraj želia bi se još jednon otvoreno zahvaliti predsjedniku Andriji na danoj prilici i što mi nikad nije zabranjiva ili cenzurira išta. Nadam se da će u budućnosti reći kako san i ja bia jedna mala kap u ovome slapu, jednom kada mu se budu uručivale razno razne nagrade i priznanja za njegov doprinos vaterpolu,. Fala van svima na čitanju. Da vas podsjetim još jednom, ako vam je slučajno promaklo. Ja san još uvik vaterpolista koji ne odustaje od igranja u Ligi Prvaka. I to se neće prominiti.
Tomo Bujas
Svibanj 2020
Düsseldorf