Fokus na diplomu i vrhunsku sezonu – povratak kući i reprezentativni snovi

Krajem prošle godine razgovarali smo s Marom Tiozzom koji se trenutno nalazi u SAD-u u Kaliforniji, točnije na sjeveru Kalifornije, u San Joseu. Treća godina na sveučilištu San Jose State University. Planirali smo ovaj razgovor već duže vremena, u međuvremenu je Maro stigao za Božić doma, u Split.

Maro Tiozzo, talentirani hrvatski vaterpolist i student na San Jose State Universityju, ispričao nam je kako izgleda život i treniranje u SAD-u, gdje usklađuje akademske obveze s intenzivnom sportskom karijerom. U intervjuu nam govori o treninzima i uvjetima rada na američkim sveučilištima. Njegov sportski put u Americi započeo je nakon što su ga, kao člana hrvatske U17 reprezentacije, zapazili treneri s američkih sveučilišta. Odabrao je San Jose State zbog ambicioznog programa i odličnih uvjeta za rad. Maro naglašava profesionalnu organizacija treninga i natjecanja na visokoj razini. Iako zbog udaljenosti ne sudjeluje u reprezentativnim okupljanjima, i dalje je fokusiran i na sportski i na akademski razvoj. Plan je, nakon završetka školovanja, definitivno vratiti se doma ili negdje u Europu i nastaviti igrati na visokom nivou. Kontakti već postoje, a konačni cilj je zaigrati za seniorsku reprezentaciju Hrvatske.

Pozdrav Maro, kakva je trenutačna situacija na fakultetu? Akademske obveze u ovom semestru su pri kraju, ako su i u SAD-u semestri vremenski organizirani kao i ovdje? U biti možeš nam na početku malo pobliže pojasniti princip svoga studiranja na San Jose State Universityju. Koji si smjer, koliko kolegija imaš po semestru, je li imaš kolokvije i obavezna predavanja? Kako je kasnije s ispitima?

Maro: Pozdrav Andrija! Ovih dana je na kampusu bilo kaotično uz zadatke, učenje, i sve to pred finalne ispite. Semestar je napokon gotov. Ovdje školski sistem podsjeća na naše srednje škole. Prvi semestar krene početkom 8. mjeseca, završi u 12., onda zimski praznici, pa drugi semestar traje od kraja 1. do sredine 5. mjeseca. Ljeto je čisto za pripreme pred vaterpolo sezonu. Studiram Međunarodni biznis. Ima svega, od marketinga do financija. Po semestru imam 5 predmeta jer stipendija pokriva 10 godišnje. Predavanja nisu uvijek obavezna, ali neki profesori vole pratiti tko je prisutan, da znaju kome dati prolaz na kraju. Učenje je ovdje drugačije od naših fakulteta. Nema toliko buljenja u knjige, ali ima gomila domaćih zadataka, uz sve to i vaterpolo, naporni treninzi i utakmice.

Kako si uopće došao na SJSU, kako izgleda odabir sveučilišta u SAD-u nakon završetka srednje škole? U ekipi u Divljoj ligi imamo dva igrača koji su također studenti u Americi, jedan je na Hawaiima, drugi sad uskoro odlazi na prvu godinu ako sam dobro zapamtio u Illinois (zanimljivo da mu godina počinje što bi mi ovdje nazvali drugim semestrom). Oni su dobili stipendije kao plivači i rekli su mi da postoji web stranica na koju učitaju svoja vremena i onda ih pretpostavljam treneri kontaktiraju i rade intervjue. Je li slično i u vaterpolu, ili se moraš nekako drugačije povezati s trenerom?

Maro: Nakon odigranog Europskog Prvenstva na Malti s U17 su me kontaktirali Brown i Bucknell, 2 sveučilišta na istočnoj obali. Tada sam vidio da sveučilišta prate europski vaterpolo i počeo sam slat mailove na ostala sveučilišta. To je generalno kako ostali igrači dođu u kontakt sa sveučilištima i trenerom. Bilo je odgovora od puno sveučilišta, ali San Jose je bio najkonkretniji te se činio kao najrealnija opcija za ozbiljno igranje vaterpola i školovanje uz stipendiju. Tada je još trener bio Bruce Watson. Bio je jako zainteresiran i uporan da me dovede. Puno mi je pomogao i naš priznati sudac u Americi Tonko Karaman. On je imao i osobni kontakt sa trenerom Watsonom, i nakon par mjeseci pregovora sam pristao.

Upravo je završena NCAA sezona, UCLA je osvojio 13.naslov. Pobjeda 11:8 u finalu protiv USC-a. Braća Dodd su već standardni reprezentativci, imaju i olimpijsku medalju. Mlađi Ryder je ako se ne varam brucoš. S druge strane Luka Brnetić je u USC-u, ovo ljeto je bio i na pripremama kod izbornika Tucka, prije olimpijskih igara u Parizu. Kako izgleda taj trodnevni spektakl, znam da je puno publike, da se odlično navija. Ove godine nisam uspio pogledati utakmice, ali one su uvijek zanimljive i napete. Evo osim spomenutih igrača i Jack Larsen je upravo potpisao za Pro Recco nakon završetka školovanja na UCLA-u.

Maro: Doživjeti NCAA preko ekrana i uživo je nešto skroz drugačije. To je jedna od najužarenijih atmosfera koje sam vidio. Skoro ko finale Divlje Lige haha. Ove godine se igralo na Stanfordu gdje je bazen možda i najveći sa najvećim tribinama. Sve do zadnjeg mjesta popunjeno sa studentima, roditeljima, bivšim studentima, vatrenim navijačima… Utakmice su po meni puno napetije nego europske, jer ako utakmica završi izjednačeno, igraju se dvije četvrtine produžetaka pa ako i na kraju toga nema pobjednika igra se golden goal. UCLA je ušao u turnir kao favorit primarno radi spomenutih braće Dodd. Igrati protiv njih je izazovno jer to su igrači koji već iza sebe imaju ozbiljne utakmice, Svjetska Prvenstva i Olimpijadu. Jack Larsen je također bio veliki dio te momčadi, brz igrač kojeg će biti zanimljivo gledati u Pro Reccu. Iako, USC je bio dosta blizu u finalu, pogotovo jer su ih par dana prije finala pobijedili u finalu njihove konferencije. Brnetić je imao veliku ulogu u toj ekipi pogotovo jer mu je ovo bila zadnja sezona.

Kako je izgledala tvoja sezona? Pripremajući se za intervju pročitao sam da si ove sezone izabran u West Coast Conference All Tournament Team. Možeš li nam pojasniti što to točno znači?

Maro: Mogu reći da sam zadovoljan s mojom sezonom na San Joseu. Vidno je da ima napretka kako i u ekipi tako i u mom slučaju i da rastemo kao ekipa iz sezone u sezonu. Ove smo sezone imali najviše pobjeda (17 od 24 utakmice) od kada se program ponovno pokrenuo 2015. godine ali nismo se uspjeli plasirati na Final8 kao prošle godine kada smo osvojili konferenciju po prvi put nakon 50 godina. U finalu smo izgubili od jako dobre ekipe California Baptist. Ja sam bio izabran u najbolju sedmorku finalnog turnira naše WCC konferencije uz našeg golmana, Mađara Brendona Gyapjasa.

Dalje, na stranicama sveučilišta, odnosno tvoje momčadi, imaju detaljne statistike svake pojedine utakmice, i svakog igrača posebno. Tako kod tebe stoji da si u prvoj sezoni imao 7+8 (golova + asistencija), pa druge 30+13 +24 ukradene lopte te ove sezone 27+22. Statistika je vidimo dobra – sve je ovo na oko 25 odigranih utakmica po sezoni. Nezahvalno je pričati o sebi i svojoj igri, ali možeš o tome jesi li zadovoljan, kako se trenira, osjećaš li da si napredovao i u kojim segmentima igre u odnosu kada si prije 3 godine otišao u SAD? Postoje li neke razlike i koje, u odnosu na treniranje u Splitu?

Maro: Jako sam zadovoljan. Ekipa je super, dosta smo dobro posloženi i pokriveni na svakoj poziciji. Mislim da bi naša prva postava dala papra svima u našoj prvoj ligi haha. Definitivno glavni segment zbog kojeg sam napredovao je moja fizička sprema. Radi se i trenira puno žešće nego u nas. Imamo jako dobrog trenera, isto Mađara Gabora Sarusia, bivšeg igrača USC-a. Trenira se jako puno sa dosta intenziteta. Ali opet mislim da je najveća razlika u odnosu na Split, ali i sve gradove u Hrvatskoj to što imamo svoj prostor za treniranje. U Splitu se često događa da nema prostora na bazenu pa se uvijek mora nešto improvizirati. Ovdje je trening uvijek planiran unaprijed i sve je jako dobro organizirano. Na raspolaganju nam je uvijek cijeli bazen i teretana.

Da ne zaboravim, ne znam točno kada, ali nedavno je i u NCAA sportu omogućeno plaćanje igrača. Ako se ne varam stariji brat Ivšić, košarkaš od 218cm, negdje sam pročitao da on ima ugovor na Sveučilištu par stotina tisuća dolara. Je li u vaterpolu postoje igrači koji osim stipendije primaju i plaću za igranje?

Maro: U vaterpolu to nije slučaj jer nismo tako bogat sport. Ovdje su glavni sportovi američki nogomet i košarka, samim time oba sporta imaju televizijska prava, puno sponzora i pratitelja što im daje puno veći budžet nego nama. Mi smo dosta limitirani u financijskom smislu, ali ništa nam ne fali, sve nam je omogućeno kao i profesionalnim klubovima. Najveći benefit je diploma u džepu i 4 godine jako kvalitetnog rada i treniranja.

Da se vratim na službenu web stranicu, jedno me iznenadilo, piše da ti je pozicija sidrun. Svi te se sjećamo kao igrača lijeve strane.

Maro: To je bila mala tehnička greška kod pisanja na početku sezone haha. Primarna mi je pozicija još uvijek lijeva strana, tu uvijek počnem pa me ovisno o toku utakmice trener stavlja na beka ili desno, a u zadnje vrijeme neke taktičke zamisli su da iz lijevog krila ulazim kao drugi centar.

Kakvi su uvjeti za rad, od bazena, teretane, medicinskog osoblja i ostalih pratećih službi? Je li recimo možeš sam odraditi neke dodatne treninge ili možda dodatno raditi na nekim detaljima, govorim napamet, da imaš mogućnost raditi individualno na poboljšanju tehnike plivanja ili na nečemu drugome?

Maro: Uvjeti treniranja u cijeloj Americi, pa tako i nas su besprijekorni. Uz bazen koji je samo naš, do velike teretane koja je opet samo naša, fizioterapeuta koji su uvijek na raspolaganju, doktora koji se brine za nas te nutricionista koji pripremaju prehranu za cijelu ekipu. Teretana je u jutarnjim satima uvijek otvorena tako da bilo tko iz ekipe može ići. Bazen je otvoren cijeli dan tako da se često nekoliko nas dogovori i skočimo svi skupa malo više pucat. Za bilo koji dodatni rad s trenerom dosta je samo dogovor i svi su na raspolaganju. Toliko smo skupa tijekom dana na dva treninga da nam to ni ne pada na pamet.

Pretpostavljam da je iznos školarine za pojedino sveučilište javni podatak u SAD-u. Također, da je poznato tko ima kakvu stipendiju, punu, djelomičnu ili kakve već postoje. Kako je to u tvom slučaju. I što ta stipendija uključuje, samo troškove školovanja ili i smještaj i hranu u kampusu? Je li ti trener na kraju sezone može reevaluirati tvoj rad i napredak u smislu te stipendije, ili se ona dobije na puno trajanje školovanja, jasno uz pridržavanje pravila s tvoje, odnosno od strane svakog pojedinog studenta?

Maro: Školarine su u cijeloj Americi jako skupe. Ja sam trenutno na punoj stipendiji. Umjesto stanovanja na kampusu odabrao sam opciju s još 4 suigrača živjeti u kući na 10 minuta hoda od kampusa. Hranim se na kampusu gdje je sve plaćeno. Trener može revaluirati tvoj rad i napredak. Tako nekoliko igrača otpadne iz ekipe svake godine, a dovode druge. Ako u momčadi te godine izgubimo nekoliko igrača koji su imali stipendiju, trener može njihov dio raspodijeliti na igrače koji još igraju, u većini slučajeva one koji su to zaslužili radi napretka. Naravno da na sve to utječe i prosjek ocjena na sveučilištu.

Kako izgleda život u San Joseu? Stigneš li tijekom semestra napraviti kakav izlet u okolicu ili i dalje, upoznati taj dio svijeta. Sada ste odigrali prvenstvo, je li to znači da ćeš u drugom semestru imati više vremena, ili ona imaš dosta više obveza po pitanju učenja, ili su treninzi i dalje jednako dugotrajni kao i u prvom dijelu sezone.

Maro: San Jose je dosta velik grad tako da ima puno lijepih mjesta za obilazak. Centar grada ima odličnih restorana u kojima bi ekipno izašli. Isto je tako San Francisco samo 45 minuta vožnje udaljen od grada pa bi često išli za vikend kada nema utakmica. Obišao sam već cijelu Ameriku. Jesenski semestar je puno teži čisto radi sezone jer se igraju većinom 2, a nekad i više utakmica svaki vikend. Na proljeće puno je veći fokus na školu, treninzi su malo kraći, ali i dalje se igraju sparing utakmice te turniri na različitim sveučilištima.

Možeš li nam pojasniti kako se dolazi na Final8? Je li postoje divizije gdje su vam uvijek isti protivnici i tu morate pobijediti da bi izborili završni turnir? Ili se može recimo kao u američkom nogometu u play off i kao drugi ili treći u diviziji, ako imaš bolji omjer nego ekipe iz drugih divizija? Igrate li samo unutar vaše divizije ili je dio utakmica i protiv drugih? Snaga pojedine divizije ili konferencije sigurno iz godine u godinu varira i može biti puno kvalitetnija od druge koja također nudi plasman na F8.

Maro: Regularni dio sezone je period kada igramo protiv bilo kog. Treneri biraju utakmice i naprave raspored koji oni misle da će biti najbolji za naš omjer uz mix utakmica protiv najboljih ekipa te onih malo slabijih. West Coast Conference je konferencija u kojoj mi igramo uz 6 drugih ekipa. Ove je godine naša konferencija prema statistici bila najbolja u državi. Tijekom regularnog dijela odigramo jednu utakmicu protiv svih 6 ekipa tako da se može napraviti poredak za finalni turnir. Sustav funkcionira tako što se ekipe u cijeloj državi dijele na 6 konferencija, te na kraju regularnog dijela se igraju trodnevni turniri slični NCAA-u nakon kojeg pobjednici tih turnira igraju NCAA.

Prije više od 11 godina radio sam intervju s Azevedom. Rekao mi je tada da u SAD-u postoji 50.000 registriranih igrača, ali da ih puno više igra vaterpolo, sigurno još najmanje toliko, a da je realnija brojka o još 100.000 igrača. Te da je vaterpolo velik sport u Kaliforniji, Teksasu i Floridi. Znaš li možda ti sada nešto o ovim brojkama i je li se možda vaterpolo proširio i na druge savezne države. Ovo su vjerojatno 3 u kojima se može čitave sezone igrati i trenirati na otvorenim bazenima.

Maro: Definitivno je nivo postao kvalitetniji na područjima New Yorka i Bostona. Mi smo ove godine imali turnir u Bostonu protiv 4 vrlo dobre ekipe. Sva sveučilišta tamo naravno treniraju na zatvorenim bazenima. Seniorska reprezentacija iz godine u godinu raste što daje popularnost sportu i motiv djeci da krenu trenirati. Dejan Udovičić tu radi odličan posao a neki od njegovih asistenata su treneri na sveučilištima. Svaka srednja škola ima vaterpolo ekipu te postoje razni klubovi koji se natječu na takozvanim Junior Olympics gdje i dosta internacionalnih igrača doputuje i igraju. Igra se kvalifikacijski i glavni turnir. Tisuće ekipa i djece igraju u raznim dobima od U10 do U18, muška i ženska kategorija. Tako da mislim da ima minimalno 100.000 registriranih igrača.

Kakav je odjek olimpijske medalje iz Pariza? Je li to nešto promijenilo, je li to nešto potaknulo na neki novi zamah u američkom vaterpolu?

Maro: Sigurno, odjek je velik. Amerika je država koja inače ima najviše medalja na olimpijadama ali rijetko od vaterpola. Ove godine medalja sa ovom relativno mladom ekipom je nekako dala znak da je američki vaterpolo u velikom usponu što je dalo poticaj novoj generaciji i daljnjem napredovanju.

A kako to izgleda biti igrač iz Hrvatske u SAD-u? Jesmo li na cijeni, je li se naši rezultati posebno cijene kod tamošnjih trenera? Ili je bitnija individualna kvaliteta, odnosno uspjesi u mlađim reprezentacijama?

Maro: Definitivno imam osjećaj da se od mene očekuje više nego od većine stranih igrača jer svi znaju da je Hrvatska jedna od najvećih i najuspješnijih vaterpolskih nacija. Amerikanci definitivno prate i sjećaju se rezultata iz mlađih uzrasta, ali više gledaju sadašnjost i kakva ti je trenutno individualna kvaliteta.

Igrao si zadnji put za reprezentaciju, ako se varam ispravi me, na Malti U17 2021. godine. Ostali ste tada 6. nakon odlaska u SAD više nisi dobivao pozive na reprezentativna okupljanja? Događa se to često i gotovo svima. Brnetić je iznimka koja se nedavno dogodila.

Maro: Mislim da se to događa primarno zbog financijskog dijela i same udaljenosti. Ja ne znam jesam li bio u reprezentativnim planovima ili ne ali znam da kada je vrijeme priprema dogode se komplikacije oko dolaska kući. Dug je put do doma, isto tako dosta skupo tako da je teško gotovo nemoguće svaki put doći kada je vrijeme priprema. Brnetić je od nedavno završio svoju igračku karijeru na USC-u tako da ne znam kakvi su njegovi daljnji planovi.

Nakon dugo vremena osvojili smo medalju u mlađim uzrastima, zlato s U19 reprezentacijom ovo ljeto na EP-u. To je generacija godinu mlađa od tebe, sigurno poznaš odlično te igrače od malih nogu što se kaže. Je li te iznenadio taj uspjeh ili je to bilo pitanje vremena kada će nam se neki detalji posložiti?

Maro: Mislim da je ta medalja samo bila pitanje vremena da se neki detalji poslože, jer Hrvatska ima odlične ekipe u svim mlađim uzrastima međutim gotovo svaki turnir nekako ne možemo proći to četvrtfinale. Oni su to uspjeli što im je sigurno dalo ogroman vjetar u leđa za osvojiti to zlato. Jako dobro poznajem te momke i sigurno da ima puno talentiranih pojedinaca koji će isto tako sada postati standardni sudionici okupljanja seniorske reprezentacije.

Vidimo da se sada puno više ulaže i radi i u tim mlađeuzrasnim kategorijama. Kampovi počinju već s 11 godina, vidimo da se reprezentacija U16 sada okupila 7 dana i bila na pripremama u Barceloni sa Španjolcima. Uključen je i Emil Nikolić uz Nevena Kovačevića i izbornike raznih kategorija. Vjerojatno je ova dugogodišnja suša u baš svim uzrasnim kategorijama natjerala vodeće ljude da se malo više aktiviraju u tom dijelu?

Maro: Bez sumnje, kao što sam rekao sve su generacije jako talentirane i imaju potencijal za napraviti velike rezultate na svakom turniru. To su igrači koji će jednog dana predstavljati A reprezentaciju i na Europskim i Svjetskim Prvenstvima te na Olimpijadi. Treba ih pripremiti za ono što ih čeka te dati im veliku pažnju i motivirati za dodatan rad. Uz Emila Nikolića i Nevena Kovačevića te ostale naše kvalitetne trenere ne bojim se za budućnost hrvatskog vaterpola.

Ti si 2004.godište. Prošao si školu Jadrana. Imali ste jako dobru generaciju, tu je bio golman Đula, Stojanac, Radan je ako se ne varam došao u juniorima iz POŠK-a, ljevak Janković itd, ti ćeš sigurno znati bolje istaknuti ako sam koga preskočio. Međutim, nitko se nije probio do seniorske ekipe. Danas je tu Radan s minimalnom minutažom. Klub je financijski puno moćniji nego što je to bio prethodnih 30 godina i sada bi bilo odlično vrijeme da se mladi talentirani igrači kroz vrhunske suigrače razvijaju u odlične seniorske igrače. Za sada nedostaje taj dio razvoja kluba. Kako ti gledaš na to?

Maro: Nije na meni da kažem kako klub treba raditi jer dobri rezultati Jadrana su tu kako u domaćim natjecanjima tako i u Ligi Prvaka iz sezone u sezonu ali mislim da je našu generaciju narušilo to što smo u jednom periodu svi išli na dvojne posudbe u različite sredine znajući da za nas još nema mjesta u seniorskoj momčadi što nam samim time uskraćuje napredak uz velike igrače te treniranje i igranje u tako jakoj momčadi. Sigurno znači puno za jednog mladog igrača kada može trenirati uz olimpijce poput Fatovića, Bijača, Kragića… Ali nažalost kao da nema strpljenja s mladima.  Lijepo je vidjeti kako klubovi poput Juga i Primorja zaista stavljaju fokus na mlade što nakon dovoljno vremena daje rezultate kao što se može vidjeti iz njihove prethodne dvije sezone, a pogotovo Jug ove sezone s već 2 osvojena trofeja.

Ostala ti je još jedna godina na fakultetu ako se ne varam? Kakvi su ti planovi, misliš li ostati u vaterpolu, vratit se u neki domaći klub, negdje drugdje u Europi? Postoje li već neki kontakti ili je u vaterpolu iluzorno toliko ranije planirati  🙂  ?

Maro: Trenutno mi je fokus odigrati još ovu jednu godinu na najbolji mogući način te diplomirati na fakultetu. Plan je definitivno vratiti se doma ili negdje u Europu i nastaviti igrati na visokom nivou rasterećen bilo kakvih obaveza i usredotočit se samo na vaterpolo. Kontakti neki već postoje, a cilj je zaigrati za seniorsku reprezentaciju Hrvatske.

Pratiš li nekad Divlju ligu? Otac je igrao za Danče, mislim da ni tebi nema druge, nego kad se steknu uvjeti da se javiš na Danče i staviš na raspolaganje kako li će se već tada zvati ekipa. Danas je to Turčin Danče, koji je, ako ti je promaklo,  lani ušao u top 8.

Maro: Sigurno da pratim, čuo sam priče od oca kako je to prije izgledalo kada je on igrao ali i prijašnjih godina bi gledao. Ljudi diljem svijeta znaju što Divlja liga predstavlja za vaterpolo i koliko znači Dubrovniku. Upoznao sam nekolicinu ljudi ovdje koji bi me pitali kada se igra i mogu li gledati jer svi žele doživjeti taj spektakl uživo bar jednom. Pokušat ću bar jednu sezonu odigrati i ja kad-tad.

Ima li možda u Kaliforniji vaterpolskih golova na javnim plažama, igrali se vaterpolo u bilo kojem obliku negdje van školskih i sveučilišnih klubova?

Maro: Još ih nisam vidio jer je dosta teže staviti ih radi otvorenog oceana i uvjeta. Ali bazena ima doslovno svugdje tako da se ljudi više drže tog dijela.

Daube je igrao lani u Juga. Iz sad nebitnih razloga nije se aktivirala druga godina njegovog ugovora, nije našao nijedan novi klub u Europi. Znaš li možda gdje trenutno trenira ili čak i igra jedan od najvažnijih igrača reprezentacije. Vjerujem da je i njemu kao i svim ostalim igračima domaće Olimpijske igre u LA velika motivacija?

Maro: Koliko čujem trenutno je doma u Kaliforniji i trenira redovito s reprezentacijom pošto su dosta redoviti s okupljanjima. Mislim da bez sumnje nitko nema veću motivaciju od njih za nadolazeće olimpijske igre. Igraju doma pred svojom publikom gdje će ih pratit milijuni. U Parizu su osvojili broncu tako da u Los Angelesu sigurno žele napasti zlato.

Spomenuo sam Azeveda. On i danas koliko znam živi tj zarađuje od vaterpola. Organizira brojne kampove i vikend treninge širom pretpostavljam Kalifornije ili ide i šire? Osim toga vidio sam da je i Xavi Garcia već par puta u zadnje vrijeme išao u SAD na par tjedana držati neke kako se to naziva klinike. Robert Lynn je ovo ljeto bio u Dubrovniku sa svojom ekipom iz jednog kluba u Kaliforniji koji, koliko sam shvatio nije pri školi. Tako da je to sada neki trend u SAD-u ili su to neke iznimne situacije?

Maro: Ovdje se to više nazivaju klinike kojih ima sve više i više. Najviše ih organizira Toni Azevedo koji uz svoje kontakte dovodi igrače poput Denesa Varge, Dušana Mandića, Felipe Perronea… Organizira se na bazi gdje se okupljaju djeca iz različitih klubova te u malim grupama rade s igračima na tehnikama i detaljima kako podići svoju igru na veći nivo. Ti treninzi također daju djeci dodatan motiv za rad jer imaju šanse odraditi treninge uz svoje idole.

Hvala ti puno na razgovoru i puno sreće u daljnjoj karijeri.

Maro: Svim čitateljima želim Sretan Božić i u Novu Godinu.