Dugovječnost modernog vaterpoliste, birokracija i ostali brojevi
Pozdrav svima. Na zadnjoj olimpijadi smo imali priliku uživati u nikad prije viđenim statistikama za naš sport. I koliko god su svi ti brojevi bili novi, inovativni i zanimljivi, ipak je jedna statistika nekako najviše bola oči svojom neuobičajednosti za naš tradicionalno tradicionalni sport. A to je statistika o prosječnoj dobi reprezentacija.
I to ne samo jedne reprezentacije, nego skoro pa svih. Molio bih mog cijenjenog urednika da stavi link za tu statistiku upravo ovdje. Iz statistike možemo vidjeti da je većina reprezentacija starija od 29 godina, a najmlađa reprezentacija, Reprezentacija SAD-a, ima 26 godina. Iz svih tih reprezentavnih dobnih statistika i prosjeka se mogu neka pitanja postaviti i neke stvari možda zaključiti. Jesu li ove novije generacije nekvalitetnije od ovih starijih, ili su ove starije generacije, unatoč godinama, i dalje dovoljno kvalitetne? Ili možda nešto skroz treće. Ovo mi pari jedno od onih „što bijaše prije kokoš ili jaje“ pitanja.
Pa da se vratimo na početak. Odakle uopće potječe ta dobna granica između starijih i mlađih vaterpolista? U staroj vaterpolo školi ovakve su vam bile dobne podjele i očekivanja za klupske igrače. Do 18e godine se već zna jel ima šta od tebe ili nema. Do 24e godine šta si se psihofizički razvio, toliko si se i razvio. Šta te se trebalo tolerirati te se odtoleriralo. Od 24e godine postaješ iskusniji igrač i onaj igrač od kojeg se najviše očekuje. Sa 29, 30 si već lagano stariji igrač kojem se uloga i očekivanja postepeno počimaju mijenjati. Starijim igračima je najbitnije ne raditi početničke greške i možda zabiti koji gol. Nije pritisak da se mora zabiti gol baš svaku utakmicu, ali je pritisak da se ne rade glupe početničke greške baš svaku utakmicu. Posli 30e godine ti je svaka sljedeća sezona potencijalno i posljednja i tako se prema tebi ponašaju. Čisto da vas podsjetim ovo sam govorio o dobnim granicama kod klubova. Ne za reprezentacije. Danas je malo drugačije, i za klubove i za reprezentacije.
Statistika sa posljednje olimpijade nam pokazuje da prosjek jedne ekipe možda može biti 28, 29 ili 30 godina, ali ako malo zagrebete ispod površine uočit ćete da je prosječna dob prve sedmorke u pravilu bila dosta veća od ukupne prosječne dobi te reprezentacije. Malo sam ja to u grubo objasnio, ali činjenica je da prije 20-30-40 godina bila rijetkost da se netko aktivno bavi ozbiljnim vaterpolom poslije 35e godine, a kamoli da igra za reprezentaciju, a kamoli da prosjek godina prve sedmorke, i to reprezentacije, bude veoma blizu te brojke. Činjenica je da je reprezentativni vaterpolo od prije 20-30-40 godina, zbog tada kraćih reprezentativnih karijera igrača, unutar jedne reprezentacije morao imati puno veći „obrtaj“ i „priljev“ igrača nego što to današnje moderne reprezentacije moraju imati. Činjenica je da se igrači od 20 i igrači od 35 godina dosta razlikuju u svojim motivima i odnosu prema sportu. Činjenica je da su igrači od 35 godina mnogo izgrađenije ličnosti i karakteri nego igrači od 20 godina. Činjenica je da ne možeš prodavati iste fore igračima od 20 godina i igračima od 35 godina. Činjenica je da vaterpolo od prije 20-30-40 godina morao funkcionirati potpuno drugačije nego kako vaterpolo danas treba funkcionirati. I to je u redu. Samo zato jer nešto danas više ne funkcionira ne znači da nekoć nije funkcioniralo. Nitko nije kriv. Stvari su se jednostavno promijenile. Tako to nekad biva. Istraživanja koja sam ja negdje pročita i vidia, ali vam ih sad nemogu pronaći, indexirati i linkovati, govore da je čovjek u svom psiho-fizičkom vrhuncu od svoje 33e do 35e godine. Ovdje se ne govori o performansama, nego samo o tome da je na biološkoj bazi naše tijelo od svoje 35e godine u padu. Nigdje ne piše da zbog toga netko ne može biti bolji igrač za 37 nego je bio sa 33 godine. Kao što nam i pokazuje ova trenutna generacija reprezentativaca. Brojevi, kao i godine, su jako bitan faktor, ali su ipak samo to. Jedan od faktora. I ništa više.
Uglavnom. Puno se u zadnje vrijeme počelo pričati o restrukturiranju vaterpolo birokracije, tj. o neefikasnosti trenutne. I neke se priče tu vrte i sve se na kraju svede na to da se na već postojeću birokraciju treba dodati još birokracije. Dodati još par novih birokrativnih radnih mjesta tako da se cijela već postojeća infrastruktura još dodatno optereti i vrlo vjerovatno još dodatno uspori. Kad govorim o promjenama koje se moraju u vaterpolu dogoditi ja ne govorim o promjenama koje bi naš sport učinile sportom broj 1 u cijelom svijetu. Ne. Ne govorim o tome. Govorim o promjenama koje se trebaju uraditi da naš sport postane zdrav i transparentan sport. A takvo nešto se ne može ostvariti čistom birokracijom, ili birokratičnim činom. Birokracija je samo alat, a ne smisao. Iza birokracije moraju stajati ispravne ideje da bi birokracija bila produktivna i efikasna, jer u suprotnom birokracija postane jedan veliki labirint u kojem se odgovornost za postupke potpuno izgubi. Birokracija kao alat može imati samo dva vektora, tj. dvije tendencije. Ili tendeciju prema centraliziranju, ili tendenciju prema decentraliziranju. A ako bi birokracija ostvarila jednu od svojih potencijalnih tendecija, onda birokracija postaje apsolutna. Što znači da je u isto vrijeme i centralizirana i decentralizirana. Što znači da je svrha birokracije postala sama birokracija. Birokracija možda je jedna od osnova modernog društva, ali je trebamo tretirati ne kao sredstvo za izbjegavanje odgovornosti, nego kao alat za ostvarivanje ideja svih uključenih. I ništa više.
Ovo moderno društvo je zasnovano na puno brojeva i pretpostavki. Što je i u redu, ali pazite kako i koliko se oslanjate na brojeve. Na primjer, unutar samog vaterpola kao igre i kod igrača postoje određene tendecije i mjerljive stvar. A moje iskustvo meni govore da te tendecije i te mjerljive stvari će biti u pravu u oko 70% slučajeva. Dakle iz mog iskustva brojevi i statistike su ispravne 70% puta. Kad smo već kod brojeva. Ne znam gdje, ali negdje sam pročitao jedan paradox o brojevima. I ide ovako nekako. Ako je između točke A i točke B ukupno 1 metar udaljenosti. Kolika će biti udaljenost između točke A i točke B ako tu udaljenost prepolovimo? Pola metra. Zatim prepolovimo pola metra na pola. I Kolika je sada udaljenost između točke A i točke B? 25 centimetara. Pa onda prepolovimo 25 cm itd, itd… I sad po nekoj teoriji mi možemo do beskonačnosti prepolovljavati udaljenost između točke A i točke B. Dakle u teoriji unutar jednog metra može stati beskonačan broj prepolovljenih udaljenosti. Dakle u teoriji mi se u biti ne možemo pomaknuti sa mjesta. Šta da vam kažem više. Brojevi su pametni, ali samo ako se zna sa brojevima. U suprotnom brojevi mogu ćak biti i kontraproduktivni.
A za kraj ću vas napustiti sa pričom o tome šta sam upravo izguglao. Što je došlo prije, kokoš ili jaje? I našao sam ovaj odgovor. Pazite sad. Prvo je došla neka životinja veoma slična kokoški, ali koja ipak nije bila kokoš, i izlegla je jaje u kojem je bila prva kokoš. I onda je ta prva kokoš kasnije izlijegla prvo kokošje jaje. Moje ime je Tomo Bujas. Fala vam na čitanju i ugodan ostatak dana.