Igrači koje prezirem

Primjera radi. Ako se sa nekim igračem slažem, onda se nekako možeš dogovoriti da namjerno ostavi rupu u prvom kutu, ili da ti u datoj situaciji baš baš baš mora zatvoriti svojih 10 centimetara prvog kuta. Trener je tu da postavi neki osnovni kostur igre, a igrači između sebe onda pronađu neke od potencijalnih solucija u datim situacijama. Ja kao golman volim dirigirati obranom. Kao golmanu dirigentu meni je cilj da ja uopće i ne moram braniti. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad predvidim situaciju i izdirigiram svoju obranu kako treba, te mi preostane jedino da uputim pravilno dodavanje u napad. Još jedan primjer. Kad ekipa ima jednog ljevaka. Dobiju igrača više i zovu time out. I onda prije nego sudac da znak taj ljevak ode na prvu stativu. Odmah znaš da će igrati na njega, te da će se on ili izvlačiti na krilo, ili put vanjskoga. Većinom put vanjskoga. Ekipe rijetko iskaču iz nekog dogovora nakon time out-a i vezani su tim dogovorom, tako da dok god se ljevak sa stative ne izvuće vani de facto su svi igrači bezopasni. I sad tu ima miljun kombinacija koje ovise o tome koji je kvalitetniji pucač u kojoj ekipi Itd itd. Nekad znam i prije sudčevog zvižduka reći naglas svojima kako će igrati na ovu stativu di se nalazi ljevak te da trebaju napraviti to to i to. I nekad me ti „ljevaci“ pogledaju u čudu kao, kako si znao. A ja ga gledam, sinko moj pa kad si jedini ljevak i sad si odjednom na stativi. Čudno je to kako se ljudi u stanjima stresa jednostavno pogube i skoro hermatički izoliraju od nekih prostih i racionalnih zaključaka.

(Za golmane koji žele znati više. Imam jedan trik za koji ne znam koliko djeluje, ali mislim da je zanimljiv mozgojebač. Kad suprotnička ekipa počne igrača više i jedan igrač poviče broj kombinacije igrača više koji će odigrati, ja nekad znam glasno ponoviti istu tu kombinaciju. Primjer. Dešnjak na krilu primi loptu i počne vikati: „Dva! Dva!“ Ja samo ponovim glasno za njim tako da me svi protivnici mogu razumijeti:“Igraju dva! Igraju dva!“. Kao mi smo njih studirali i znamo im sve akcije napamet. Ne znam jel to ima smisla, ali možda vrijedi baren pokušati, a možda dobro posluži samo kao jedan primjer za razviti neke svoje male mozgojebalice. Ne znam odakle mi to, jesam li to od nekoga pokupia, ili sam sam to smislia 🙂  )

Kad si golman dirigent bitno je da te igrači slušaju. Međutim uvik ima onih koji neće. I sa njihovom nehomogenosti se isto mora znati izaći na kraj. Ja bih to obično ovako riješio. Ako bih vidio da je na igrača manje blok tog nekog nehomogeniste vrlo loš, neću mu reći ništa nego ću samo svoje braniti. Kad tako dobro igraš i znaš obranu onda se sad sam jebi. Njegovo neću niti pokušati obraniti. Neću niti pokazati naznaku da želim braniti. Kad primi gol u svoj kut. Opet mu neću ništa reći. Naravno pod uvjetom da rezultat nije 7:7 zadnji minut utakmice. Dok god je rezultat živ onda u situacijama sa takvim igračima branim svoje, tj tijelom se postavim baš tamo di bi treba biti kad želim obraniti sredinu i dijagonalu, i očekujem šut u prvi kut. I kad taj nehomogenista zajebe i lopta mu prođe u prvi kut, a ja ga spasim sa svojom obranom, opet mu ništa ne kažem. Čak i nehomogenisti budu zahvalni kad im spasiš guzicu, ali ja ne reagiram na njihove zahvale. Na kraju ljudi uglavnom skuže i nađe se zajednički jezik na kraju. Možda to nije metodologija koju bi ijedan trener volio da mu golman primjenjuje, ali ja mislim da su tu takvi tipovi trenera apsolutno u krivu. Zbog toga jer poanta nije u mojoj metodologiji, nego u stvaranja okruženja u kojem igrači mogu naći svoje spone i svoja vlastita i organska vezivna vaterpolska tkiva. Ma kakvu god metodologiju koristili pronalazeći tu međusobnu kemiju. Ja razumin zašto možda nekoga znam snervat na prvu, ali ako se na kraju nađe zajednički jezik koga boli briga za ovo prije. Ljudi kao ljudi pokušavaju na kompleksne načine voditi jednostavne živote. I nekad se sranja među igračima dogode. To je tako. Međuljudski odnosi i sve šta obuhvaća taj termin je ono šta čini ne samo naš sport, nego sve sportove općenito, tako utjecajnom silom na našu svakodnevnicu. I triba to sve moći razumiti i odtolerirati zbog većeg cilja. I to je dio sporta.

Ali ima jedan tip igrača… Taj tip igrača ja do dan danas u moje 23 godine bavljenja vaterpolom i dan danas nisam uspio skroz razumijeti. I ja razumim da će jedan dio njih ostati zauvijek za mene jedna velika enigma, ali ja ću barem pokušati napisati ovaj članak u nadi da će jednom ovi igrači skužiti da imaju neki problem. Da im možda treba pomoć nekog psihologa ili nekog shamana. Neka otiđu meditirati na planinu, neka posjete neku komunu u Španjolskoj ili tako nešto. Samo što dalje od mene. Dodatni problem u svemu tome, i ono šta me mnogo zabrinjava, je to što vaterpolo treneri taj problem ne osuđuju niti malo. I u svakoj ekipi se uvik nađe jedan od tih likova. Kad si mlađi ne smiš ništa reć, ali kad sam posta stariji i počea govoriti da se to prestane raditi, onda ja pretjerujem. Ja pretjerujem?! Dio mene želi napisati ovaj članak vjerovatno više od polovice moga života. Napokon su se stvari posložile i sad ćete saznati koji tip igrača zaslužuju da ga se pošalje u plivače i njihove treninge u 4 ipo ujutro. Sad ću vam reći kakav tip igrača vjerovatno ne zaslužuje da ga ikada više pogledate sa istim očima nakon ovoga članka, te kakav zaslužuje ovu javnu prozivku još od pamtipola.

Jel znate ono kada priko treninga vježbate igrača više manje. Nekad se vježba igrač više manje/manje čisto da se dogovore neke kretnje i neke male finese. Svi uglavnom prolaze kroz pokrete pretvarajući se da ne znaju šta napad vježba. Međutim nekad se vježda, da se da gol, tj. da se ne primi gol. I tako po 10ak 15 minuti. I to zna nekada umoriti. I onda se nekada zna dogoditi da napad rastegne igrača više na 22-23 sekunde. A ja već umoran od prijašnjih igrača više. I mi se tu nekako jedva obranimo. I lopta se odbije u igrača koji je upravo igrao obranu. Kad se takvo šta dogodi obično se prešutno razumi da je igrač više gotov, te da se može stat sekund uzeti zraka i vratit lopta protivniku. I onda se nekad nađu neki pokemoni u obrani kojima se lopta odbije nakon 23 sekunde igrača više. Oni uzmu tu loptu i naznače da je igrač više završia. Svi se smire. Ljudi zarone malo. Trener kaže ako ima šta za reći. A ovaj obrambeni igrač sa loptom za koju smo se mi sad borili 23 sekunde opuca put gola kojeg smo mi pokušali braniti zadnje 23 sekunde. I obično se gađa ili od stative, ili pod prečku. Jebo ti ja sve, da ti jebo ja sve.

Sad i vi mislite da ja pretjerujem. Dobro. Kao šta sam već reka, ovi pokemoni uglavnom vole gađati pod prečku ili od stative. I onda se nekad ti šutevi odbiju meni u glavu… Stavite te sad u moju mudantine.  Zamislite da ste upravo vježbali igrača manje. Satrali i pluća i dušu. Obranili se. Zaronili malo. Izašli na površinu i lopta vas pogodi drito u glavu. I onda tako snervan pitaš tko je to pucao. I onda se javi netko iz tvoje ekipe!?!?! Ako to nije za terminiranje ugovora, ne znam šta je. Ovo se nije samo jednom dogodilo i napravilo mi ovoliku traumu. Svaka jebene sezone, u svakoj jebenoj ekipi se nađe bar jedan od ovih pokemona, koji će mene sigurno par puta ove sezone pogoditi od stative u glavu. I ja samo moram čekati i nadati se da ću baren vidjeti loptu prije nego me rascvijeta. Strašno. I uvik se ono izvinjavaju sa nekim poluosmjehom i lažnom zabrinutosti. Kao ajme skužaj Bujas nisam zna da će ti se odbiti u glavu. Nemoj srat Sherlock. Još najbolje da si me gađa od stative u glavu. Jebo ti ja sve, da ti jebo ja sve. Snerva sam se sad užasno, ali to nije kraj mojim argumentima prema ovim sadistima. Onih 95% puta kada se lopta ne odbije od stative o moju tintaru ovi pokemoni zabiju gol. I onda ja moram svaki put ulaziti u gol izvaditi loptu i dati je nekome iz napada da možemo otpočeti vježbati novog igrača više. Jel znate vi koliko sam ja vremena u svom životu izgubia izvlačeći loptu iz gola nakon uspješno obranjenog igrača manje?! Prejebenopuno. I onda kad se ja nakon nekog vremena snervan i kažem tim spodobama da prekinu više pucati, nego da samo daju loptu u napad pa da možemo još vježbati, oni meni da ja pretjerujem. Jebo ti ja sve, da ti jebo ja sve. Ukratko ja ne pretjerujem, a ovakvim ljudima moramo stati na kraj i izaći sa njima na čistac. Dosta je više vaših autogolova nakon uspješno obranjenog igrača manje. Dosta je sa vašim razbojništvom i divljim zapadom. Dosta je. Te su male stvari bitne zato jer su te male stvari bitne, a ne jer sam ja odlučia iz čista mira da su te stvari bitne. I naravno sada ima onih igrača koji će se pronaći među redovima ovoga članka i pitati se „Bujase, a zašto je to tako bitno?“. Zato jer si ti glup sinko. Pozdrav svima.