Ja sam vaterpolo

Poštovanje svima. Nakon nekih mojih članaka između mene i urednika Martića… pardon. Između urednika Martića i mene često bude malo pasivno-agresivnog komentiranja o tome što sam ja napisao. Tj o čemu sam pisao. Tj o tome što najmanje pišem o vaterpolu. Tj što uglavnom i ne pišem o vaterpolu. I općenito govoreći ne smeta to mome uredniku previše, samo on vam je bankar. I onda on voli to kad mu se piše u brojevima i statistikama i u kojoj sekundi koje minute koje četvrtine, koliko udaljeno od gola i tako to. Tj voli čitati takvu materiju. Tj preferira je. Tj draže bi mu bilo kada bih ja pisao članke o rezultatima svojih utakmicama i u kojoj sekundi koje minute sa  kolike udaljenosti, nego ove moje umjetničko-egzistencijalne pokušaje.

Međutim od početka sezone stalno mi se događaju neke male stvari i ozljede zbog kojih svaki jebeni tjedan ja moram strahovati oću li uopće moći igrati taj vikend. Dva tjedna leđa. Pa podlaktica. Pa ovo pa ono. I stalno nešto. Ne mogu nikako ući u ikakav ritam s treningom. I naravno tako i igram. Na momente je sve na svome mistu, ali ne mogu održavati isto nivo tijekom utakmice. Nemam problema s golmanskim elementima pojedinačno, ali u utakmici ih ponekad ne uspijem pravilno iskombinirati. Kad sam prošle godine u drugoj polovici sezone došao u svoj trenutni klub, situacija je bila takva da smo se borili za ostanak. Svaka utakmica je bila biti ili ne biti, tako da sam na osnov ozbiljnosti situacije mogao izvući iz sebe neke stvari koje možda ne bih izvukao da situacija nije bila tako čupava. Nije sramota biti relegiran, ali meni to u tome trenu baš nije trebalo. Sada je sezona počela iznova i još se nalazimo. Prvo kolo smo u gostima pobijedili jednog od “rivala” za ispadanje iz lige. Iako ove godine ciljamo malo više nego samo ostati u ligi, svejedno je dobro znati odmah prvo kolo da ćeš vrlo vjerojatno ostati u ligi i dogodine. Većina vas koji igraju vaterpolo uglavnom primate neke pare. Mi svi igramo za 0 eura i 0 dollara.  Paralelno uz to što preko tjedna treniramo, a vikendom igramo, svi radimo ili se školujemo. Nije to prigovaranje, nego jedan element koji djeluje na unutarnju motivaciju. Igrači koji primaju ijedan cent imaju odgovornost prema tome centu. Npr loše dodavanje. Dogodi se, ali realno situacija je takva da tebe netko plaća, a ti tu falivaš u običnom dodavanju. Odmah si za nijansu ozbiljniji. Mi koji igramo za đigericu nemamo taj strah da će mi netko skinuti s plaće nešto. Nemamo niti strah da će nas se klub dogodine riješiti. Samo imamo strah da naše greške utječu na rezultat utakmice i imamo strah da ćemo imati manju minutažu. Međutim to što mi ne primamo novce, ne znači da ne igramo protiv igrača koji ih primaju. I to što mi ne primamo novce ne znači da ne pobjeđujemo ove koji primaju novce, ali ove sezone zasad malo štekamo. Možda nije fer govoriti za sve, ali ja sigurno ove sezone zasad malo štekam.

Taman prije početka sezone sam počea raditi novi posao. I to isto stvara određenu dozu stresa, te zahtjeva i oduzima određenu količinu energije. Pa doma žena dijete. Pa vrtići zatvoreni jer je par teta u vrtiću bolesno. Pa se snalazi doma sa ditetom. Pa onda kad se vrtić napokon otvori, meni se dijete tada razboli, pa se onda snalazi. Onda žena nekad poslovno na putu, pa se onda snalazi sam doma sa ditetom. O vlastitom poslu ne želim ovdje pisati jer mi je malo glupo, ali mislim da mogu reći da radim u marketingu i da radim i od doma i u uredu. Tako da to pomaže sa cilom situacijom i treningom i svime. Pošto živim u Njemačkoj, a 3 dana u tjednu provedem u Nizozemskoj, home office situacija olakšava neke stvari. Iako na prvi ne pari zahtjevno probuditi se u svom krevetu i odeš u dnevni boravak i radiš, ali ima i to svoje izazove koji zahtijevaju određenu adaptaciju, koja zahtjeva određeni utrošak energije. Ne bunim se, ali naporno je. I zanimljivo. Nije mi nikad dosadno. Stalno nešto. Nekad kad sam u Nizozemskoj. I ako imam vremena. I ako bude lijepo vrijeme. Odlučim rađe pedalirati 20 km za jedan ipo sat. Umjesto voziti se vlakom 15 min 160 km/sat. Pa se nekad uhvatim. Dok pedaliram biciklo kroz nizozemske šume. Uhvatim se u trenutku. Pogledam oko sebe i vidim stvari kakvima jesu. Bez filtera osim vlastitih osjetila. I onda nastavim pedalirati. Dopedalirom do svoga cimera u Nizozemskoj koji je isto godište ka i The Eminem Show. Eminemov četvrti album. Igramo zajedno i dijelimo stan od kluba. Zanimljivo je biti oženjen s ditetom, a paralelno imati cimera u Nizozemskoj koji se rodia taman kada sam prilazia iz mlađih kadeta u kadete. I naravno nije mi cilj ovako cili život, samo ja nikako da si sredim vozačku. Ne znam jel možda podsvjesno imam neki strah od vožnje auta, ili je možda do toga životnog stila i putovanja vlakovima. Ne želim zvučati kao netko s posebnim potrebama, ali baš se volim voziti vlakovima. Slušalice na uši i mozak na pašu. Odmor od svega. Odmor od tjednog kombiniranja svega i svačega samo da bih mogao raditi ono što želim raditi. Međutim mislim da ću se brzo morati uozbiljiti i riješit vozačku. Previše je to vremena odvojeno od diteta oviseći o rasporedu vlakova.

Za vikend su me žena i dijete trebali doći gledati. Guštam kad me oni dođu gledati. Igrati vaterpolo i biti otac je bilo nešto što mi nikad nije bilo u ikakvim razmišljanjima i kombinacijama. I nekako život ide i eto. Ja u vodi, a dite mi na tribini. Surealnije, od bilo koje slike Salvadora Dalija. Inače sam živahan na golu i volim pričati i malo eskalirati stvari, ali kada mi je dite na tribini onda skroz drugačije nekako. Glupo zvuči reći, ali kada mi je dite na tribini onda mi je vaterpolo u tom trenutku sekundaran. Bitnije mi je da držim sebe u kontroli i da ne moram poslije ditetu objašnjavati zašto je tata nekome govoria da je pussy ili little bitch. I nažalost moram priznati da onda branim malo bolje. Bar ja mislim da jesam. I uglavnom trebale me doći gledati u Eindhoven ovaj vikend. Prva četvrtina. Niđe ni žene ni diteta. Ja se snerva iznutra, ne puno, ali ono. Malo. Dovoljno da napišem u tekst haha. Druga četvrtina. Niđe nikoga. Treća četvrtina. Niđe nikoga. Sad se već brinem da se nije nešto dogodilo. Kraj treće četvrtine. Eto ti njih. Odmah tata u četvrtoj četvrtini obrania penal s dvi ruke. Na kraju smo izgubili 3 gola razlike od ekipe koja je prva na tablici, ali igrali smo neke stvari puno bolje nego prošlu utakmicu i trebali bi sljedeću odigrati još bolje. Tako je barem plan. Ne znam kako objasniti, ali svo ovo moje iskustvo koje imam nekako vodi ka tome da što manje gledam u semafor i što manje gledam u rezultat. Samo fokus na vlastitu igru i vlastiti utrošak energije. Unatoč tome što trenutno nisam konstantan uvijek uspijem iz svake utakmice iskemijati neki zanimljiv ili šaljivi video. Što nije cilj, ali me bar malo utješi nakon poraza haha.

U trenutku pisanja ovog članka već puna dva dana nisam zapalio cigaretu. Nije mi ovo prvi put da pokušavam prestati. Nije mi čak niti prvi put da pišem o mome pokušaju prestajanja, ali u trenutku pisanja ovog članka već puna dva dana nisam zapalio cigaretu. Ako izuzmemo obitelj, ne znam jel postoji išta šta volim više od cigarete. Možda vaterpolo. Ali mislim da je vrijeme. Ne znam kako vi gledate na te neke stvari, ali meni se čini da se u životu nešto mora žrtvovati. Nešto od sebe uvijek moraš oduzeti, ako želiš nešto nadodati ili promijeniti. Jesam mlad, ali nisam više mlađi. Ne mogu više pit do 4-5 i sutra biti spieler des tages. Prošla su ta vrimena. Sada moram biti svjestan svojih ograničenja i što pametnije ulagati moju energiju i vrijeme. Hvala vam na čitanju, moje ime je Tomo Bujas, a ovaj članak je isključivo o vaterpolu. Ako vam nije jasno kako i zašto, makar bili i urednik Martić, vratite se na početak i pročitajte ponovno. Pozdrav i do sljedećeg tjedna.