Loši političari

A sada nakon dugo vrimena jedan članak ne na engleskome. Danas će biti ravno dvi godine otkad san počea pisati za danče.hr (moj prvi članak možete pročitati ovdje)  i dosad me predsjednik Martić nikad nije cenzurira i nikad nije bilo ikakvog govora o ikakvoj cenzuri, ali postojalo je uvijek samo jedno pravilo; Nema politike. Ilitiga “Neću politiku u svoju Republiku”. Samo sport. Samo vaterpolo i stvari usko vezano uz tu temu. I eventualno malo bridža pošto je predsjednik strastveni igrač te kartaške igre.

I moran van priznati da san se puno puta zahvalia predsjedniku na tome, jerbo došlo mi je par puta da se iseren po nekoj situaciji ili nekom događaju, te bih se posavjetovao sa predsjednikom uvezi toga. Nikad mi nije rekao nemoj nešto napisati, ali na kraju bi uvik odusta od moje ideje. I moran priznat da san se par puta, nakon šta su se te određene situacije smirile, zahvaljiva predsjedniku jer mi je bilo drago šta se nisan u nešto ubacia i izgubia energiju bespotrebno za ništa. Međutin kada počneš razmišljati o nekoj potencijalnoj zaradi od “Ovoga”, tek onda dobiješ jednu bolju perspektivu i neku veću sliku svega Ovoga. I onda iz te perspektive ti pogledaš tu enigmu zvana Politika. I biću iskren nekad stvarno bude teško odoljeti toj enigmi. Samo zapapri malo sa politikom i vidit ćeš kako će ti porasti broj pregleda, reakcija i svega živoga. Sva srića na velikom predsjedniku jer se zbog njega, otkad se bavim Ovim, još nikad nisan okaljao politikom. Vaterpolo politikom, ili politikom u vaterpolu. A teško mi je nekad bilo moran priznati. Nekad zbog potencijalnih reakcija ljudi koje bi eventualno dobia, a nekad jednostavno iznerviran lošin političkim potezima. Imena nisu bitna jer nema veze sa tim ko je to uradia nego šta je uradia. Ili možda nije uradia.  Znan da moran pazit kako ću ovo frazirati jer pošto se mene asocira sa danče.hr-om također me se asocira i stavlja u kontekst sa svim šta je bilo između određenih imena i danče.hr-a. Iako po mome, kakve veze imaju članci predsjednika Martića sa mojim člancima? To je mišljenje moga predsjednika, to ne mora automatski biti i moje mišljenje. Ja podržavan njegovo pravo da kaže svoje mišljenje. Nije to neki uigrani lobi sa nekin mutnim ciljevima i načinima. Mi samo podržavamo da svak ima pravo reći ono šta je on vidia svojin očima i kako je on to interpretira u svojoj glavi. Dobro je jednom reka Goethe; „Čovik vidi oko sebe, ono šta nosi u srcu“. Oni uigrani sa mutnim ciljevima misle da su svi oko njih uigrani sa mutnim ciljevima. Međutin lako predsjedniku, on je u banci, i vjerovatno mu to daje malo racionalnosti u svemu Ovome.

Znate ja san van nekada studira, tj tia san studirati politiku. U Americi. Tj. tia san studirati International Politics and Economy. Tamo san ima predmete zvane Logika bogatstva i siromaštva u kojoj smo učili zašto je neko bogat, a zašto je neko siromašan i zašto netko ostaje bogat, a netko ostaje siromašan. Na kraju tog predmeta san mora napisati 10 strana o stanju u Rwandi. Njenoj povijesti, sadašnjosti i budučnosti. Od političke do ekonomske stabilnosti do njihovih “Gacaca” sudova. Profesor mi je bia iz Južne Koreje. Taj isti profesor mi je predavao i Political Science 101. Predmet na kojen učiš sve razne političke module i političke oblike vladanja. Od anarhije, tiranije pa nadalje. Ima san predmet na kojen smo učili cijelu političku povijest Južne Amerike. Od konkvistadora, Simona Bolivara pa do danas. Također san mora napraviti neki rad od minimum 10 strana. Dakle 10 strana. Moja tema je bila mladi Che Guevara. Ima san predmet International Politics u kojen smo opet učili o ratovima. Od prvog svjetskog rata pa na dalje. Samo ovaj put je to bilo učenje povijesti 20. Stoljeća, ali iz Američke perspektive. Zanimljivo iskustvo. Ima san predmet iz povijesti u kojen smo učili povijest zapadne civilizacije. Od prvog pisma pa na dalje. Eufrat, Tigris, Egipat, Amerike i ostatak svijeta I jako puno Europe. I završismo tamo negdi oko prosvjetiteljstva. Na kraju san opet mora napraviti neki rad. Ja san izabra analizirati Princa od Nicollo Machiavellia, uz čitanje Tzuovog Umijeća Ratovanja kao oblik usporedbe. Bilo je tu i predmeta ala Kulturna Antropologija di smo učili šta je to kultura. Kako nastaje kultura. Kako opstaje kultura. Razlike između kulturnog relativizma i kulturnog determinizma. I mogo bi nastaviti i sa politikom i učenju njemačkog jezika sa ljudima iz Sirije u doba kad su njihove kuće bile bombardirane. Mi na satu njemačkoga, i jedan sirijac čeka pauzu da može pokazati drugom sirijcu bombardiranje u njegovom gradu. Vidiš momka, grad mu bombardiran, ali čua se sa svim svojim bližnjima i nitko nije nastrada pa je sve u redu. Čua san i njihovih priča i njihovu stranu, ali nije poanta. Poanta je da me razumite zašto mi je nekad teško ne komentirati određene političke poteze politike u vaterpolu i poteze vaterpola u politici. Postoje van dvi politike koje su podložne određenoj javnoj kritici. Politika djela i politika reakcija. Vi sami za sebe zaključite koja je koja i šta je šta

A sad izvinite na svemu šta san prethodno napisa i nasra. I meni je naporno bilo čitati sve šta san posra u ovome članku dosada. Poanta nije bila neko samoglorificiranje ili traženje posla nego čisto da dobijete dojam moje perspektive i dojam koliko me točno nerviraju neke stvari i neki potezi, ali ne želin ih komentirati jerbo mi se ne bavimo politikom, pa san se odlučia malo izasrat pričajući o sebi na način na koji bi to neki tzv. političar uradia. Ja van samo želin reći da ja jasno distinkujem između političara i tzv. političara. Razlika je šta je jedan političar po zanatu, a drugi je samo oportunista. Vi sami zaključite koji je koji. I sad ja gledan to sve šta ne želin, ali želin, komentirati i pitan se. Političar po zanatu je tu da održava sistem i prilagođava ga prolasku vremena. Njega interesira sve šta koristi njegovom sportu. Oportunista je tu da zadrži sport u vremenu koje njemu najbolje odgovara i njega, ili nju, zanima isključivo on,ili ona. I znate šta. Nema u tome ništa loše. Sve je to u redu i ljudski. I transparencija nosi svoje probleme. Čak i ne govorim o nekin ko zna kojin stvarima, govorin samo o tome da su se u zadnje vrime dogodile tolike promjene da je nekad teško sve to pohvatati. I triba malo vrimena da se to sve posloži. Problem nastaje kad se netko odbija razvijati u smjeru u kojem se stvari tribaju razvijati i time onemogućava razvoj ostalih i njihovih potencijalnih poduzetnih kretnji. Znate tada je onda jako teško ostati tih i imun na sve pizdarije koje ne želin, ali svejedno želin, komentirati. Ja samo znan da se u zadnje vrime događa puno stvari. Puno za povijest tektonskih stvari. I poanta svega ovoga je da vaterpolo u ovoj „tranzitnoj“ situaciji triba razumiti da će se jedine bitne promjene u ovome svemu dogoditi u samoj strukturi vaterpola i nigdi više. Ova sva panika i nervoza dolazi od ovih sa vrha koji ne znaju šta uraditi i kako se ponašati. I ti se ljudi boje za svoju egzistenciju. I ti ljudi ne mare za ikoga osin za sebe. I to je u redu. Sve je to dio života i dio vaterpola. I takve ljude se triba razumiti i odtrpiti. I triba se razumiti da u ovin tranzitnim vrimenima je neophodno bitno sačuvati neki vid integriteta i sportskog identiteta unutar ovoga našega sporta. Ne znam jel možemo reći sportom protiv politike, ali kako stvari stoje to nebi bilo puno daleko od istine.