Povratak vaterpolu

Vaterpolo, pizda ti materina. Napokon vaterpolo. I tako nakon zbog mnogih razloga, uključujući i koronu, napokon san opet zaigra oficijelnu vaterpolo utakmicu. Nakon 16 mjeseci opet neki sudac daje znak i kao da je sve bilo jučer. Ali ne jučer od prije 16 mjeseci, nego jučer od prije 12-13 godina. Ista ona nervoza koju san ima kad san tek počima sa prvoligaškim vaterpolom.

Iako ljudi vole dijeliti igrače na “nervozan san” i “nisan nervozan” tipove igrača. Mislin da stvari nisu baš tako crno bijele. Ove “nisan nervozan” igrače i golmane ja ne razumin. Svaka njima čast, ali ja ih ne razumin. Čovik može biti nervozan iz dva razloga, bar šta se vaterpolo utakmice tiče. Ili jer ne zna u šta se upušta, ili jer zna u šta se upušta. Ja san bia nervozan zbog oba ta razloga. Prvo nisan zna u šta se upuštan jer nikad nisan ima tako dugu stanku i puno se promijenilo otkad san zadnji put igra. I u vaterpolu i van njega. A sa druge strane san bia nervozan jer je jedan dio mene pretpostavlja u šta se upuštan i nisan bia negativno nervozan. Nego san zna da san unatoč svom tom mom odsutstvu to sve nadoknadia tijekom treninga i samo je bilo pitanje da li ja vjerujem u to da san uspia odraditi sve šta ja mislin da san treba odraditi da bih se spremia za ono u šta ja pretpostavljan da se sada upuštan. Ja san vjerova u to. Vjerova san da san dovoljno trenira da uradin ono šta triban uraditi. Tako se ja bar nosin sa ton nervozon. Čak i ako mislin da nisan obavia dovoljno to ne znaći da ne postoje šanse za pobijediti. Jedno je priprema, a drugo je natjecanje. Vidia san gomile koji se znaju pravilno pripremiti, ali ne znaju se natjecati. I sudac da znak a ja u glavi negdi tamo daleko. Kao prije 12-13 godina. Kao slikar pred praznim platnom. Šta mi je najbitnije? Kao i tu prvu sezonu odlučia san da je krucijalno da ne priman golove sa 9 metara i dalje. Možda postoje i važnije stvari u vaterpolu, ali u ovakvin situacijama nekako se skoro pa i vataš za neke slamke koje ti daju bar neko uporište u jednome kaosu kretnji koji će se dogoditi ispred tvojih očiju jednom kad tvoji protivnici dođu u napad.

Nadan se da ovo ne zvuči kao glupo pitanje, ali jeste li vi svijesni koliko se zbivanja i događanja dogodi unutar jednog napada? Dakle golman mora biti cilo vrime biti svjestan šta radi 12 igrača. Razumin ja nekad se ne vidi jednoga ili je nešto dobro odigrano, ili je bia loš dan. Realno golman mora znati di mu je svih 12 igrača i šta rade, te šta bi možda mogli uraditi. A da ne govorin na igrača manje. Plus osjećaj za vrijeme. I to zna biti zeznuto. To san baš primjetia na prvoj utakmici. Prije bi zna tijekom igrača manje brzinski pogledati na sat i viditi da imamo igrača manje još 7 sekundi i nebi više mora gledati. Čisto da napomenem, razlika je 7 ili 9 sekundi do kraja napada. Osjetia bi kad će moj igrač uči i kad će protivnik najvjerovatnije opucati, što bi se reklo u Dubrovniku i okolici haha. Međutin taj manjak tajminga san osjetia samo u prvoj utakmici, ali u drugoj je već bilo bolje. Govorin o više utakmice unutar jednog vikenda jer je tako organizirano “kod nas” u Njemačkoj haha. Nakon 16 mjeseci van svega sad se po prvi put moran testirati za koronu prije utakmice. I još smo se testirali taj tjedan malo više nego inače i sve je to u redu. Nikakav problem, ali nikad prije baš na sam dan utakmice. Odigrali smo 3 utakmice i na internetu ih možete naći. Iako bi ja rado o svemu tome sad još malo napričao, ali iskreno ne znan kako. Malo mi je još ipak neugodno pisati o drugin ljudima na ovakoj platform i sa jezikom koji nitko od njih ne može razumiti.

Nekon drugon prilikom, ali zasad je najbitnije da vam mogu reći da nisan primia nijedan gol za 8-9 metara i dalje haha, ali bila je jedna parabula sa 8 metara haha. Sve ostalo više manje u redu. Sićan se još te prve sezone od prije više od decenije. I dalje jedno od najdražih iskustava povezano sa vaterpolom. Sićan se da nisan cilu sezonu primia nijedan gol sa ili izvan 9 metara, osin jednog puta. Bilo je tu i igračina i zabijali su mi oni golove, ali nijedan me nije sad baš osramotia sa nekin projektilom sa parkinga. Osin jednog puta. Igramo mi protiv Herceg Novoga. I ja se deren „Pokri Ivovića, Pokri Ivovića“, a balun na desnog vanjskog kod Vlade Gojkovića. Na mili sekund san maka pogled da vidin je li gospodin Ivović pod presingom kadli krajičkom svog livog oka vidin kako mi jedan projektil dolazi. Pokuša san ja tu nešto ka obraniti, ali uzalud. Projektil gospodina Gojkovića je odsjeo tamo di je i trebao odsjesti. Nekad je zeznuto kad ne znaš u šta se upuštaš, a nekad je zeznuto jer znaš u šta se upuštaš. Primia san puno golova, nemamo se šta lagati haha, ali rijetki golovi ti ostave neku malu trauma kao lekciju. Od ovoga san gola puno naučia o tome koliko nivoa, tj levela, postoji u ovon našen vaterpolu. Nisan baš siguran da je postojalo, ili da će postojati, puno igrača kao što je bia gospodin Gojković, ali ipak postoje takvi igrači. Postoje igrači sa kojih makneš pogled na milisekund i to im je dovoljno da te osramote. Srića bog tada nije bilo puno kamera i ovih live stream prijenosa, a srića bog za ovaj vikend nisan igra protiv nijednog igrača kalibra gospodina Gojkovića. Kad smo već kod snimanja moran priznati da san ovaj vikend bia ugodno iznenađen konstrukcijom našeg live stream prijenosa. Dakle dva lika i tri kamere. Dvi od tri kamere su fiksirane na oba gola, a u sredini je jedna kamera sa kojon upravlja jedan od spomenute dvojice, dok je drugi na parkingu u nekoj ka auto prikolici i onda on upravlja prijenosom i prebacuje sa kamere na kameru. Ne znan koliko je to sve koštalo, ali zanimljiv mi je bia koncept. Na ovom linku možete vidjeti kako je to postavljeno (https://www.facebook.com/VeranstaltungsserviceWenders/ ). A na ovome linku možete kratki sažetak prve utakmice (https://fb.watch/4Sod9qxaRy/ ) .

Uglavnom, kad se povuče crta. Prve utakmice nakon 16 mjeseci. Od tih 16 mjeseci 9 nisan apsolutno ništa trenira, a zadnjih 7 miseci san sam svoj trener. I u bazenu i van bazena. U bazenu, kao i zadnjih 7 godina otkad san u Njemačkoj, ja vodin svoje golmanske treninge, a van bazena sam obavlja treninge snage kod kuće uključujući i trčanje u parku pored stana mi, jer nam zbog korona pravila nije dozvoljeno treniranje u klupskoj teretani. Mislin da ću o svom načinu treniranja pisati u jednom od mojih budućih javljanja. Unatoč svemu, skroz zadovoljavajući prvi turnir. Puno se stvari tu još mora poboljšati, ali baza i osnove su tu. Jedan od razloga zašto san se maka iz vaterpola na jedno vrime je bia pad kvalitete moga treninga. Još i prije one obrane nogon san bia demotiviran za jaki trening i trenira bi koliko mi je bilo dovoljno za rang vaterpola u kojen san tada brania. Uhvatia san puno loših navika kojih san se triba riješiti. Nisan ja bia van treninga, ali počea san se previše oslanjati na moj natjecateljski duh, a manje na smisleni dugoročni plan treninga. Ništa nije tu bilo nepovratno izgubljeno, ali prvo san se mora odmakniti malo od treniranja. Sad je sve to na mjestu i posloženo, ali samo moran nastaviti dalje trenirati na svom nivou i šta bude bit će. Moran van priznati da mi je jedan od motiva moj predsjednik koji i dalje ne vjeruje u moje golmanske kvalitete na način na koji ja u njih vjerujen. On mi kaže da me nikad nije nešto pretjerano doživljava dok san igra po Jadranskim i Regionalnim ligama. Sve u redu, ali ja i on imamo dogovor. Ako se ispostavi da san ja bolji golman nego je on to mislia, predsjednik će to morati javno priznati. Pazite sad ovaj dogovor. Predsjednik će morati napisati člančić di mi se ispričava i di priznaje da je falia. U suprotnom ću ja morati napisati članak di priznajem da je predsjednik ipak bia u pravu i da ja nisan rang golmana, ili natjecatelja, za kojeg se smatram. Ja mislin da će velikoj većini vaterpolo javnosti biti drago vidjeti kako predsjednik Martić  priznaje kako je nešto falia, a bilo mu isprid nosa haha. Fala van puno svima na čitanju, ali za kraj bi valjalo navesti količinu članaka koje san napisa na našen jeziku od moje zadnje oficijelne utakmice. Ima ih tu još nešto na engleskom i nešto na portugalskom, ali o tome drugom prilikom. Svako dobro van želin i pazite mi se.

Intervju sa Egonom Jurišićem: https://www.dance.hr/interview/golman-protiv-golmana.html

Članak: Kad Porastem Biću Kengur https://www.dance.hr/kolumne/kad-porastem-bicu-kengur.html

Članak o Obradoviću: https://www.dance.hr/kolumne/clanak-o-paulu-obradovicu.html

Uzbekistan Blues:  https://www.dance.hr/kolumne/uzbekistan-blues.html

Članak: ESPN, Olimpijada i vaterpolo negdi između https://www.dance.hr/kolumne/pogled-s-desna/espn-olimpijada-i-vaterpolo-negdi-izmedu.html

Članak: Zabranjeno Pušenje https://www.dance.hr/kolumne/zabranjeno-pusenje-poslednja-pesma-o-tebi.html

Članak: Problem zvan Andrija Martić https://www.dance.hr/kolumne/problem-zvan-andrija-martic.html

Intervju s Vukom Vuksanovićem: https://www.dance.hr/interview/vrijeme-je-za-reinkarnaciju-vaterpola.html

Članak: Izvještaj sa utakmica u Splitu https://www.dance.hr/kolumne/izvjestaj-sa-utakmica-cetvrtfinala-u-splitu.html

Članak: Jedan u Osam Miljardi https://www.dance.hr/kolumne/jedan-u-osam-miljardi.html

Intervju sa Nevenom Špoljaričem https://www.dance.hr/interview/mi-suci-nismo-zvijezde-niti-treba-da-ostanemo-upamceni.html

Članak: Njemačko prvenstvo, Disney, Olimpijada, Liga prvaka https://www.dance.hr/kolumne/njemacko-prvenstvo-disney-olimpijada-liga-prvaka.html

Članak: Propuštena prilika https://www.dance.hr/kolumne/propustena-prilika.html

Intervju sa Aleksandrom Krupanič: https://www.dance.hr/interview/lalex-stavite-celoto-srce-vo-slikata-mora-da-se-soziveete-so-vaterpoloto.html

Članak: 2019, 2020, 2021, Izbori, Influenceri i ostali Pokemoni https://www.dance.hr/kolumne/gostujuce-kolumne/2019-2020-2021-izbori-influenceri-i-ostali-pokemoni.html

Članak: Loši Političari https://www.dance.hr/kolumne/gostujuce-kolumne/losi-politicari.html

Odgovori