Raskol u Dančama drugi dio: Reprezentacije ili Klubovi

I sad napokon jedan članak na neengleskome. Bia sam prije koji dan u Dubrovniku. Sia sa predsjednikom na piće. I popričali malo. I sve u redu. Oko nečega se slažemo, a oko nečega baš i ne. Međutim oko nečega se baš baš baš ne slažemo. Tko je bitniji, reprezentacija ili klub? Ja uporno da su klubovi nosioci vaterpola, a on da jedino uz pomoć reprezentacije vaterpolo može doći do neke veće, popularno zvane „mainstream“, publike. I sad tko je tu u pravu. U jednu ruku i on, i ja. U drugu ruku, samo ja.

Rođen sam i odgojen u Splitu, a živim vanka. I moram vam reći da živeći vanka sam stvarno shvatia što je na mene, na moju osobu i na moje biće, najviše utjecalo. I to je moj grad. Split. U zadnjih više od 1700 godina postojanja moga grada, moj grad je bia pod „vlasništvom“ i utjecajem Grka, Rimljana, Ostrogota, pa opet Rimljana, pa onda dođoše Avari, pa Bizantinaca, pa onda pod Kraljom Tomislavom i Hrvatima, pa onda Venecije, pa onda opet Bizanta, pa onda opet Hrvata, pa opet Venecije, pa onda Mađara, pa opet Venecije, pa onda opet pod Mađarima, pa onda opet pod Bizantom, pa onda opet Mađari, pa onda opet Venecija, pa onda Habsburgovci, pa onda pod „vlastništvom“ i utjecajem Bonaparteovog Kraljevstva, pa onda Francuskog carstva, pa onda Austrijskog carstva, pa onda pod Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca, pa onda Kraljevinom Jugoslavije,… mislim da dalje znate i sami. Nema smisla nabrajati dalje. Sve vam je jasno. Osim nekih obiteljskih stvari najteži dani u tuđini su mi bili kad je umra Oliver Dragojević. Ne znan zašto, ali iznenadilo me koliko duboko me to pogodilo. Nisam vam ja plaka, niti sam bia u nekoj depresiji. Nisam bia apsolutno išta. Osjetia sam kako se neki dio mene iznutra samo ugasia. Nemogu vam to objasniti. Neki dio mene je tu nesta. Oliver je bia zadnji predstavnik onoga staroga Splita. Splita kojeg ja nikad nisam ni upozna, ali sam sluša mnoge priče. I ne znam zašto, ali osjeća sam neki unutarnji sram jer nisam bia u Splitu kad je umra Oliver. Kao da sam izda nekoga jer u tom trenutku nisam doma, nego sam vanka. U tuđini. Ne jer se bez mene ne može, ili išta slično. Ne želim da me krivo shvatite. Da se razumimo nisam vam ja neki veliki splićanin i sve te priče. Ja pušin cigarete, ne španjulet. Ja sam samo rođen i odgojen u Splitu. I sam ne znam zašto sam se tako osjeća, ali tako sam se osjeća. Možda imam neki skriveni sram i unutarnju nelagodu jer sam napustia svoj grad i otisnuo se u svijet. Do svoje osamnaeste godine sam živia nekih 15 minuti pješke od palače. I dan danas se najježim kad vidim kako Goran osvaja Wimbledon. I točno znam gdje sam bia kada se to dogodilo. I dan danas se nesićan šta sam sve radia kad je bilo sto godina Hajduka. I da se razumimo nisam vam ja neka sad tu velika Torcida i odlazak na Poljud i sve to. Nemam ni jedno gostovanje. Mislim da vam to sve govori. Ali u zadnjih par godina sam baš počea voliti svoga Hajduka. Možda upravo zbog toga neobjašnjivog srama jer sam napustia svoj grad. Jebemise jel pobjede, ili izgube. To mi je irelevantno. Ono šta Hajduk predstavlja i znači mome gradu, je isto ono šta Hajduk predstavlja i znači meni. Hajduk nemora osvojiti više ijedan trofej, ali Hajduk neće nikada prestati postojati. Ne triba Hajduku savez dati niti jedne lipe, ono šta Hajduk predstavlja ljudima se neće nikada ugasiti. Od osnivanja Hajduka do dan danas možete sami izbrojati koliko je država i sportskih saveza protutnjalo Dalmacijom i Splitom. Hajduk je još tu. Možete izbrojati koliko je sponzora ušlo, koliko je predsjednika bilo, ma čak možete i izračunati koliko se para pokralo. I po zakonu brojeva i svega ovozemaljskog nema nikakvog smisla da Hajduk još postoji. A postojat će i dalje. Zato šta je Hajduk nada u bolje sutra. To je ono šta Hajduk daje ljudima. Nadu.

Iskreno možda će ovo vama svima zvučati kao svetogrđe, i ništa protiv ikoga stvarno jer ja vas razumim sve, ali iskreno… jebemise za reprezentaciju. Jebemise i za reprezentaciju i za državna primanja. Jebemise za išta. Ono zašto meni vaterpolo predstavlja nešto posebno u mome životu je to šta mi daje nadu u jedan bolji, kompletniji i ispunjeniji život. Jebemise jel reprezentacija prva, ili zadnja. Apsolutno me boli briga. Ja guštan u svome vaterpolu. Ja guštan u svojoj zajednici. A čim se negdi ubace država ili državna primanja kao solucija, samo sranje. Iz prakse se da vidjeti, da u takvim solucijama uvijek izlazi ono najgore iz ljudi. Ka stranac u stranom svijetu vidia sam i osjetia ono najgore u ljudima. I još uvik se nisam naučia živjeti sa time. Borba je u meni kako na dnevnoj bazi osjećati to najgore u ljudima, a ne dopustiti da me to najgore u ljudima nekako ne ošteti. Ovo nije politički, ili antipolitički članak. Ovaj tekst nema veze sa politikom. Ovo je tekst o ljubavi, nadanju i o važnosti nade. Čak i kada sve izgleda mračno i bezizlazno moramo se nadati. Nadanje je urođeni automatizam našeg organizma i samim time i našeg sporta. Svak se nada na svoj način. Neko moli, neko meditira, neko šeta, neko gleda u zvijezde, neko gleda u more, neko sluša Olivera, neko voli Hajduka, a neko voli vaterpolo. Ja ne govorim da je Hajduk smisao postojanja, ali u mom gradu i meni samome on predstavlja nešto posebno. To su moja iskustva. Jednako kao i što Goran Ivanišević meni predstavlja nešto posebno. Jednako kao i šta vaterpolo predstavlja meni nešto posebno. Sport bez nadanja nije sport, nego matematička računica.

I za kraj, da se razumimo. Ako si netko može riješiti neke novce, ili neku zaradu, bilo to od državnih primanja ili ne, bilo to od „mainstream“ publike ili ne, samo naprijed. Sve je tu jasno. Pare su pare i novac je novac. Ništa sporno tu. Samo nemojte mi govoriti da reprezentacija je ta koja spašava naš sport u našim gradovima i mistima. Naš sport spašava naš sport i svi mi moramo dati svoj doprinos. Država je samo dio toga, a klubovi sa svojim gradovima i njihovim pripadajućim kulturama su osnova. Reprezentacija je posljedica ulaganja u klubove, a ne da klubovi ovise o uspjehu reprezentacije. To si nikako nesmijemo dopustiti. Oko ove zadnje teze sa i ja i predsjednik slažemo. Samo je njemu ipak malo više stalo do reprezentacije nego meni. Meni osobno reprezentacija nije uopće dio jednadžbe, njemu ipak je. Ja mislim da naš sport mora doći do te „mainstream“ publike bez pomoći reprezentacije. Predsjednik smatra da to jako teško, skoro pa i nemoguće. Ja mislim da je u krivu. Ono šta mene užasno nervira kod te tzv „mainstream“ publike je to šta je to uglavnom publika željna niskih strasti i žute štampe. Lakše bi do takve publike došli snimajući porno uradke, a ne igranjem vaterpola. Vaterpolo klubovi su, ne samo glavni nosioci ideala i ljepota našeg sporta, nego i kamen temeljac i potporni stupovi tradicije i integriteta našeg sporta.

Odgovori