Osvrt na nastup Hrvatske u Tokiju: Ako kaniš pobjediti, ne smiješ izgubiti

https://hvs.hr/

Kao što svi znamo, Hrvatska je osvojila 5. mjesto na Olimpijskim igrama u Tokiju. Ispali smo u četvrtfinalu, poprilično uvjerljivo protiv Mađarske. Da parafraziramo samog izbornika Tucka iz intervjua za Jutarnji list 15.08. „Nije nas bilo nigdje“.

Gornji citat, jasno, naš izbornik nije upotrijebio za nas na ovoj Olimpijadi. Već za Mađare na prethodne dvije kad su osvojili također, oba puta 5. mjesto (jednom uz samo jedan poraz i to na peterce). Malo se zaletio, po običaju. Osim protiv Mađarske, poraženi smo još uvjerljivije od Španjolske, pa u drugom kolu i od Australije. Još jednom bi bilo dobro citirati samog izbornika (izjava za RTL po povratku iz Japana) „Da smo prošli tu Mađarsku uvjeren sam, to je možda sada glupo govorit, da bi možda otišli do kraja“. Zanimljivo opažanje za bilo koji sport, pa i za naš nastup na Olimpijskim igrama; da smo pobjedili to bi bio uspjeh, ali izgubili smo pa je to neuspjeh. Poprilično Grunfovski. Iako mislim da je Broj 1 izjavio „Ako kaniš pobjediti, ne smiješ izgubiti.“

I izbornik se slaže da se u Tokiju dogodio podbačaj. Vidjet ćemo kakav. Ali vratimo se na početak priče, bar ovaj početak za Tokio iako naši problemi sežu puno dalje. Ali pisali smo o tome već nekoliko puta:

Siječanj 2016. – Svi Tuckovi igrači

Lipanj 2017. – Broj 4, broj 5 koje ste godište?

Svibanj 2020. – Budućnost hrvatske vaterpolske reprezentacije

Nisam želio uoči Olimpijskih igara pisati članak da ne uznemiravam izbornika kojemu su često za njegove probleme krivi „novinari koji nisu novinari“ i„portalčići koji nisu vrijedni spomena“ i in. Šteta je što izbornik ne razumije ulogu financijski neovisnog, od uredništva neuvjetovanog, nepristranog i amaterskog novinarstva koji uzima sve više maha, a pojavljuje se u formi portala, blogova ili podcasta. Ali nerazumijevanje ga ne priječi da na argumentirane kritike uzvratni osobnim uvredama. Sjećamo se izjava iz 2017.u pobjedničkom intervjuu nakon Svjetskog prvenstva:

Sve je bilo orkestirano (op.a. pitanje je bilo odakle su dolazili ti napadi), a glavni orkestar je bio u jednom dijelu naše države. Radi se o jednom portalčiću koji nije vrijedan spomena, a ondje pišu ljudi koji su vjerojatno osobno životno frustrirani, nezadovoljni su sobom, nemaju nikakvu kvalifikaciju novinara jer to nisu sportski novinari.“

Danas Tucak priča vrlo slično:

Kritiziraju, a da ništa ne znaju. Nažalost, ti silni portali svašta pišu, nikad ni slova nema o vaterpolu u njihovim medijima, ne prate vaterpolo, ne prate ništa, a onda si u vrijeme velikih natjecanja dopuštaju pisati svašta. Tada pišu o debaklima, dramama, a većina njih nikad nije bila na vaterpolskoj utakmici. To su neki novinari koji ustvari nisu novinari, danas je zaista svašta moguće.“

Danas se to odnosi na članak na Indexu:

https://www.index.hr/sport/clanak/hrvatski-vaterpolo-je-pao-jer-se-tucak-vise-ne-moze-skrivati-iza-najboljeg-na-svijetu/2295398.aspx

Slažemo se i ovdje, danas je zaista sve moguće kad jedan izbornik može izjaviti ovo što je izjavio. I da mu novinari po njegovoj mjeri i asistiraju u takvim izjavama. A da silni portali svašta pišu je još jedna alanfordovska izjava izbornika. Dodatno je zabrinjavajuće što te tekstove koji ga toliko izbace iz takta mora podnijeti jednom godišnje, što i sam potvrđuje. A ostalih 364 dana u godini je miran raditi što želi i hoće jer javnost vaterpolo ne interesira u toj mjeri. I opet ne može to stoički podnijeti.

https://hvs.hr/

No vratimo se na početak priprema za Tokio, točnije na 2. lipnja 2021. Taj dan sam osjećao naizmječno ljutnju i tugu, ili oboje istovremeno, sve od trenutka kada je održana pres konferencija na kojoj je izbornik obznanio popis igrača s kojima kreće u pripreme za Tokio. I već sam imao čitav tekst napisan u glavi, ali sam ipak odlučio da neću uznemiravati izbornika prije Tokija. Naime, iako se već i prije znalo tada je između ostalog objavljena i vijest o povratku Paula Obradovića u reprezentaciju. Tucak je izjavio:

Ono što sam nebrojeno puta napominjao da nam trebaju svi najbolji igrači. Za reprezentaciju će igrati svi najbolji igrači s hrvatskom putovnicom, te je i to nešto što sam puno puta isticao. Obradović je polivalentan igrač, pun iskustva, kvalitete i on kao takav sigurno može biti značajna podrška igračima u teškim trenucima, a njih će sigurno biti.“

A kada je izbacio Obradovića iz reprezentacije, pred Olimpijske igre u Riju, tada je rekao: „Sukno mi se ispričao, a Obradović nije. Ali to ionako nije bitno jer je na spisku 19 najboljih igrača koje mi imamo“.

Obradović, tada u top formi, nije bio bolji od I. Milakovića, Buljubašića, Petkovića, Borisa Pavlovića, Muslima, Bukića i još mnogih koji su bili na tom spisku najboljih?! I tada smo o tome pisali: https://www.dance.hr/kolumne/pogled-s-desna/sukno-u-rio-obradovic-ipak-ne.html

Osim toga, Obradović se ni dan danas nije ispričao, a izbornik ga punih 5 godina nije zvao u reprezentaciju dok se ne ispriča. Kakva sujeta da ne kažem oholost izbornika koji nam je uskratio Obradovićevih 5 godina u kojima je bio u odličnoj formi i fizički puno bolji nego sada na kraju profesionalne karijere. Sada mu je nakon što smo se jedva i kvalificirali na same Igre očito bila panika pa je čak i Obradović bio dobar. I ta spoznaja da je naša reperezentacija taoc oholosti jednog čovjeka me jako ljutila. Mislim, već smo bili taoci raznih nezasluženih poziva, ali ovaj slučaj me baš jako naljutio. A tužan sam bio što nam je uskraćeno 5 godina Obradovićevih nastupa za reprezentaciju. I to 5 godina u kojima je u sve 4 Lige prvaka koje su se odigrale bio jedan od ključnih igrača momčadi koje su igrale finale Lige prvaka od kojih je dvije i osvojio.

Na sve to izbornik i savez su tu presicu održali 02. lipnja, dan uoči Jugovog nastupa u četvrtfinalu Lige prvaka, na final8 u Beogradu. Još jedan bezobrazluk i bahatost čitavog saveza koji je taj dan imao za shodno održati takvu presicu, a ne jedinu primjerenu, ako im je do presica, u kojoj bi zaželio sve najbolje Obradoviću i svim ostalim jugašima u borbi za naslov prvaka Europe. Niti jedan drugi izbornik, ni oni koji nisu imali svoje klubove na završnom turniru, nije održao presicu ni taj dan, niti taj tjedan uopće.

Inače, gledajući Obradovića na ovom turniru, kada je i ovoliko izrauban kroničnim ozljedama, uz dodatni zdravstveni problem na samim Igrama o kojem je i sam izbornik pričao, odigrao na ovaj način, još je veća žal za proteklih 5 godina. Kakav bi tek bio u Riju, ili možda Gwangaju odnosno Barceloni. Ne mogu vjerovat, da lojalni novinari nisu potencirali ovo pitanje. Jer je meni ovo jednostavno nevjerojatno. Totalni bezobrazluk, omalovažanje i vrijeđanje svakoga tko prati, voli i želi najbolje hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji.

Imali smo 5 ozbiljnih utakmica u Tokiju. Nećemo računati Kazahstan koji i da je došao spremniji ne bi bio ozbiljan suparnik. Jasno, još manje ćemo računati utakmice za poredak 5-8 mjesta nakon poraza u četvrtfinalu. Od tih 5 ozbiljnih utakmica izgubili smo čak 3 (i tu jednu koju smo pobjedili suparnik je odlučio igrati bez golmana). Ali izbornik, eto kaže, da smo pobjedili Mađarsku, onda ne bismo izgubili. Ali, kako smo ipak izgubili 60% utakmica, neuspjeh je ipak blaga riječ. Izbornik kaže da nije debakl. Što bi bio debakl, da smo ostali 8.? Pa je onda to nebitno razigravanje zadnja dva dana ipak bilo bitno?

https://www.vecernji.hr/

Izjave koje je izbornik davao tijekom turnira otkrivale su već viđenu sklonost kalkulacijama i nesigurno vođenje momčadi prema zadanom cilju, medalji. „Dosta stvari se već na startu zakompliciralo“, a mi svoje utakmice pobjeđujemo. Nadalje, nerazumljiva je potreba obračunavanja s kritikama, „zaštite svojih igrača“ od ne znamo koga, kuknjava zbog tobože lošijeg tretmana vaterpolske reprezentacije u odnosu na druge momčadi. Kritike treba pretvoriti u pogonsko gorivo za nove pobjede, a momčad voditi smireno i odlučno šaljući jasne poruke i zadržavajući fokus na bitno. Reakcije i gestikulacije tijekom važnih utakmica, a koje su bile vidljive i u TV prijenosu u srazu s Mađarskom nakon 2. četvrtine sigurno ne odaju smirenost i upravljanje situacijom. Kako onda isto očekivati od momčadi?

Osvrt na pojedinačne učinke ostavit ćemo za neki budući tekst. Također i preporuke što i kako dalje sada kada su se Xavi, Obradović i Bušlje definitivno umirovili iz reprezentacije. Malo nas brine što je izbornik znao zabrazditi. Osim što za neke ključne igrače nije znao koliko imaju godina već im je smanjivao po čak 3 godine, nekima 2 ili 1, svojedobno, ne tako davno je i ovo izjavio:

Mi smo jedna od rijetkih reprezentacija koja uistinu ima pravo gledati svjetlo u blisku budućnost, nakon Igara u Tokiju. Niti jedna reprezentacija nema takvu poziciju kakvu imamo mi! Niti jedna reprezentacija neće raditi tako malene promjene poput nas, bilo tko da sutra bude na klupi hrvatske reprezentacije. Zato jer će svatko poštovati ovo što je sada trend. Mi smo napravili ogroman posao uvođenjem puno mladih igrača. Počevši od vratara Bijača i Marcelića, do lijeve strane Vukičevića, Fatovića i Bukića, bekova Macana, Benića, da ne nabrajam dalje i Burića i mlađe. Desno imamo Miloša. Centri sigurno mogu izdržati još koju godinu, plus mladi Lozina koji „kuca“ potpuno opravdano na vrata. Prema meni dakle, niti jedna reprezentacija na svijetu nema takvu budućnost kakvu ima hrvatska reprezentacija!

Kad pogledamo juniorsko finale prije 4 godine u kojem smo izgubili od Grčke nakon peteraca (nakon toga smo gubili od Grka u ranijim stadijima i sa 8 ili više razlike, čak i bez postignutog gola), iz našeg sastava nitko nije ni prišao blizu nekom nastupu čak i na svjetskoj ili europskoj ligi, a za Grke igraju Zerdevas, Skoumpakis, Gkiovetsis i Papanastasiou. Imaju Grci još nekoliko mladih koji su već bitni poput Agryropoulosa ili spremni za uskočiti ako se netko povuče. A i obzirom da su samo 3 igrača starija od 30 godina i to imaju 33, vrlo vjerojatno mogu u istom sastavu sve do Pariza. Isto tako i Španjolci koji imaju spremnu zamjenu za Lopeza, mladog Aguirrea, te Munarriza, Sanahuju, Granadosa, Tahulla uz De Tora, Larumbea, Bustosa, momčad spremnu i za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028.

Slično bi se moglo pisati i o Mađarskoj, Crnoj Gori pa čak i Srbiji koja s dvije ekstra klase poput Mandića i Jakšića i čitav niz igrača koji su već igrali na brojnim natjecanjima od Rašovića, Lazića, Vica, Ranđelovića, Drašovića, Gogova, Stojanovića i ostalih mlađih igrača uz ostanak Branislava Mitrovića ima spremne, kakve takve nasljednike za Prlainovića, Filipovića, Pijetlovića, Aleksića i Stefana Mitrovića.

Teško se možemo složiti da je niti jedna reprezentacija na svijetu nema takvu budućnost kakvu ima hrvatska reprezentacija. Posebice, što upravo Tucak zadnji još 2009. kao izbornik mlade reprezentacije postigao iole spomena vrijedan uspjeh, gdje smo bili prvaci na SP u Šibeniku, te osim ovog rezultata u Beogradu (finale s Grcima) u mlađim kategorijama nas nema nigdje (slijedi nam SP U20 za koji dan, a na koji se nismo bili ni plasirali te na koji idemo samo zato što su neke reprezentacije u ovoj korona situaciji odustale od nastupa), što upućuje na loš rad sa mladima, a što bi nas, suprotno Tuckovoj najavi, moglo koštati u iduća 2 olimpijska ciklusa. Jer naravno, podrazumijeva se da za Hrvatsku 5. mjesto na međunarodnom službenom natjecanju je neuspjeh, bez obzira na snagu i ambiciju drugih vaterpolskih velesila.

A posebice što se prije budućnosti moramo pozabaviti sadašnjošću i padom koji se dogodio na posljednjim natjecanjima. Sada smo ostali bez medalje, prošle godine na Europskom prvenstvu isto tako. Kad nadodamo i Gwangjau već tri natjecanja u nizu na isti način gubimo od Španjolske. Uz probleme u obrani koji su ovdje kulminirali, te druge probleme o kojima ćemo još pisati. Bijač je tu, Fatović i Bukić su jedini mlađi igrači koji su do ove razine došli sustavnim radom, dok je Miloš evidentno nazadovao u formi i razvoju i upitno je, je li on perspektiva za najviše domete. Ostale pozicije tek moramo popuniti.

Odgovori