Raskol u Republici Danče

Pozdrav svima koji čitate ovaj članak. Nadam se da ste dobro i unatoč svemu sa čime se moramo danas nositi da uspijevate naći neke pozitivne situacije i momente koji vas ispunjavaju. Nadam se da mi ne klonite duhom i tijelom u svemu ovome. Drž te mi se i ne zaboravite da je život, unatoč svemu, jedno lijepo iskustvo protkano teškim trenutcima. U ovom članku ću pisati o jednoj temi u kojoj se ja i predsjednik Martić nikako ne možemo složit. Ja mislim da sam ja u pravu, a on misli da je on u pravu. Pokuša sam ja predsjedniku objasnit zašto ja mislim da sam ja u pravu, ali uzalud.

Predsjednik se ne slaže sa načinom vođenja našeg saveza, dok ja tu naravno imam malo drugačije razmišljanje. Moram odmah priznati da je u teoriji predsjednik u pravu, dok je sama praksa malo drugačija. U teoriji bi sama struktura jednog saveza trebala biti dovoljna da jedan savez kvalitetno funkcionira. Neovisno o ljudima koji ga vode. Iz nekog mog malog i kratkog životnoga iskustva meni se pari da, bez obzira na kvalitetu strukture, se na kraju sve svede na ljudsku prirodu. Tj. kvarljivost iste. U teoriji lijepo zvuči kad čovjek, ili ljudi, koji ti vode sport su financijski neovisni o tome sportu i time čime se bave. U praksi želiš da ti oni ljudi koji vode strukturu tvoga sporta itekako ovise o uspjehu sporta, te da su itekako financijski ovisni o uspjehu toga sporta. Možemo se raspravljati o tome kako je gospodin Bukić vodio naš savez proteklih godina i naravno našle bi se neke zamjerke i kritike. Možda i koja više, ali jedno je u svemu tome sigurno. Gospodin Bukić je financijski itekako ovisio o hrvatskome vaterpolu. Ne kažem da bi bio na ulici da nismo osvajali šta smo osvajali, ali uz pomoć vaterpola je tu di je. I unatoč svim zamjerkama i kritikama, mislim da je ta situacija itekako natjerala gospodina Bukića da se angažira puno više nego što bi se netko drugi angažira da mu je hrvatski vaterpolo savez samo hobi.

Jedna od velikih zamjerki predsjednika Martića ka gospodinu Bukiću je bila ta što umjesto da hrvatski vaterpolo kao proizvod bude „family-friendly“, on je postao „family-owned“. Jel ima tu istine ili nema, sami možete zaključiti. Moga je to gospodin Bukić malo bolje i suptilnije odraditi, al sad je kasno za te neke stvari. Sad smo tu di jesmo, ali predsjedniku Martiću neke stvari i komentari se vjerovatno neće tek tako oprostiti, ako će se uopće. I razumin tu i gospodina Bukića. Nije lipo kad ti neko nešto negativno o tvom ditetu piše. Makar je on sam stavia svoje dite u tu poziciju. Naravno on će reći da je njegov sin sve to sam stekao svojim radom, zalaganjem i odricanjima. Naravno. Ono šta možda gospodin Bukić ne razumi je to da predsjednik Martić nikad svoje članke, ma koliko subjektivni se nekad vama svima parili, nije ispunjavao vlastitim emocijama prema nekome ili nečemu. I ja i on još nikad nismo čuli ni jednu ružu riječ o mlađem Bukiću kao osobi. Mislim da to nešto govori i o njegovom ćaći. Tu i tamo bi ja pita ljude „pa kakvi mu je mali, ovako ka osoba?“ I još nisam čua ni jednu ružnu riječ. Predsjednik Martić će potvrditi moje riječi. Čak i kad je prije koji misec bila ona situacija sa predsjednikom Juga zbog koje se poslije ispričava. Predsjednik Martić i ja smo se čudili kakve sad veze ima prijelaz Luke Bukića u Juga sa cilom onom situacijom. Moje mišljenje je da je gospodin Bukić potpuno falio u svom pristupu danče.hr-u. Cijelo vrijeme ga je ignorirao i nije mu tia davati na važnosti i nije ga tia legitimirati. Prošlo je nešto vremena i sad tia on to ili ne, danče.hr je postala institucija unutar, ne samo Hrvatskog, nego i svjetskog vaterpola. To je tako. I već sam jednom napisao, i ponovit ću to, predsjednik Martić bi trebao dobiti neko priznanje ili jedan od onih ordena za sve šta je uradio za hrvatski vaterpolo i hrvatski sport. To je tako.

Ne znam tko je PR savjetnik gospodinu Bukiću, ali uradio je još jednu veliku pogrešku koju mu predsjednik Martić rado voli nabiti na nos. A to je ono sa svim medaljama koje je osvojia. Sport je čudan. Novak Đoković sa svim svojim medaljama znači Srbiji jednako toliko koliko i Goran Ivanišević Hrvatima. Nole zbog svega šta je osvojia, a Goran zbog svega šta nije osvojia do onoga famoznoga Wimbledona. Evo prošlo je 20 godina od toga događaja, a ja, vjerujen i većina vas, se još uvijek naježi kad gledaju onaj zadnji Rafterov neuspijeli bekend. Raju boli briga koliko je ko medalja osvojia i koliko je taj netko superiorniji nad ostalima u odabranom mu sportskom, ili nekom drugom, polju. Ako pitate ljude o Maru Jokoviću garant prva stvar koju će spomeniti je onaj gol protiv Mađara za 7:7. Čak nije niti za pobjedu bilo, nego za produžetke, ali opet je to legendarni gol i ljudima se ureza u pamćenje. Sport je čudan i emocije su zajebane. Predsjedniku Martiću je možda zbog silnih napada i inih stvari koje je doživio tokom godina od strane saveza i njegovih ljudi nekad teško sagledati situaciju iz drugačije perspektive. I moram priznati da ga razumin tu malo. I razumin ja zašto bi netko gledao negativno kad netko završi u saboru. A opet sa druge strane je to itekako bilo potrebno našem sportu. Imati nekoga „našeg“ među tim beštijama. Naravno da je on to uradio zbog vlastite nazovi koristi, ali sigurno je da je iskoristio tu situaciju za neki pomak u vaterpolu. Ko zna bili gospodin Rudić ikada postao trener da… sami zaključite.

Kad smo kod gospodina Rudića moram se dotaknuti još jedne situacije. Ja mislim da nije bilo lako bilo izborniku Tucku naslijediti nekoga kao gospodina Ratka Rudića. Realno u svijetu vaterpola grande Ratko je dokazani brend. Čak i da nešto ne osvoji neće mu se to puno spočitavati, budući da je već dokazan i ostvaren i ako baš želi uvik se može nekako „izvući“ iz, za njega, nepovoljne situacije. Izbornik Tucak baš i ne, ili bolje rečeno još ne. Ono šta znam o izborniku Tucku je to da je njegov pristup treningu izrazito radnički. Nema kod njega cici-mici. U to sam uvjeren. Jel on mora igrati isto neke igre da ostane na toj poziciji? Mora. Jel bolje za sami sport da je netko na poziciji izbornika na nekom dužem periodu? Bolje je. Jel izbornik Tucak moga bolje? Moga je. Jel moglo gore? Moglo je. Jesmo li zadržali kontinuitet? Jesmo. To što nismo svake godine prvaci svijeta je drugo pitanje. I da, vaterpolo je ja mislim jedini sport u kojem seniori mogu doslovno svake godine postati prvaci svijeta u nekom obliku. Ka šta je izbornik Tucak imao „probleme“ sa ostavštinom gospodina Rudića, tako će i njegov nasljednik imati probleme koje mu gospodin Tucak ostavi i tek onda će se moći vidjeti kvaliteta rada gospodina Tucka. Kao i sa svima nama, tek jednom kad nas nema se vide neke stvari.

I sad tek dolazimo do situacije oko koje se ja i predsjednik Martić debelo razilazimo. Ovo sve šta sam prije napisa je mala beba u odnosu na ono šta slijedi unutar odnosa predsjednika Martića i mene. A to je tema reprezentacije. Što je bitnije, reprezentacija ili klub?

Mislim da je svima jasno zašto nam svima treba sport i zašto države moraju ulagati u sport. Ja vam osobno ne razumin koncept granica. I smatram da ljudi koji ljude gledaju kroz granice imaju jednako ograničen pogled na život. Kad kažen ograničen, ne mislim to u negativnom smislu kao da su oni na neki način intelektualno zakinuti, ne daj bože. Da se ponovim. Život i ova naša planeta su lijepi i stvarno nema potrebe tu stvarati ikakve granice i onda oko tih granica podizati neke emotivne zidove. Moje mišljenje je da će svako natjecanje koje u sebi sadrži ikakav oblik nacionalnog identificiranja polako gubiti interes gledatelja, a samim time i sponzora, a samim time i svega ostaloga u tom domino efektu, dok će automatski time klupska natjecanja početi dobivat na sve većem i većem značaju. Mislim da je ovo bitan segment za naš vaterpolo, neovisno o tome ko ga vodi. Iskreno ja želim svima sve najbolje. I da izbornik Tucak osvoji sve, i da gospodin Bukić ostvari sve šta želi, da gospodin Ratko Rudić nastavi biti velikim ambasadorom našeg sporta, te da predsjednik Martić napokon dobije priznanja koja je zaslužia. Virujte vi meni, sličnije razmišljaju gospodin Bukić i predsjednik Martić nego predsjednik Martić i moja malenkost. Za razliku od predsjednika Martića i gospodina Bukića, kojima je „Iznad svega Hrvatska“, meni vam je „Iznad svega Vaterpolo“. I koliko god ja želio da ova dva gospodina jednom nađu zajednički jezik zbog boljitka našeg vaterpola, nekako sumnjan u to. A mislim da bi to i te kako koristilo našem vaterpolu, a i njima dvojici na kraju krajeva. I možda će neki iz Republike Danče ovu izjavu nazivati svetogrđem, a možda će se neki ljudi iz saveza iznervirati budući da oni misle da je u postulatima Republike Danče negdi zapisano da se mora uvik nešto mora prigovarati savezu, ali to je moje razmišljanje. Ja mislim da nam je svima bolje što smo složniji i ujedinjeniji. Bez obzira na to šta je bilo prije. Ko zna kako su zakulisne političke igrice koje nemaju veze sa vaterpolom utjecale na naš sport. Mislim da je danas svima jasno da naš sport ispašta zbog nekih stvari i političkih sila koje nemaju veze sa ijednim od nas.

Imam osjećaj da sam ovim člankom potencijalno napravia vaterpolo suicid, baren šta se tiče ovih naših prostora haha. Potencijalno sam u istom članku naljutia i gospodina Bukića i predsjednika Martića, i Republiku Danče i HVS. I to triba znati haha. A šta ću. Ne kažen da sam u pravu, ne znam jesam li u pravu. Ja tako mislim i osjećam. Živimo u svijetu di svak počima misliti za sebe i ljudi se sve manje i manje identificiraju sa grupama, a sve se više identificiraju sa pričama pojedinaca i njihovim životnim putovima i mislim da je te priče puno lakše ispričati kroz klubove, a ne reprezentacije. Moje mišljenje. Volia bih čuti od vas, mojih čitaoca, vaša mišljenja i stavove. Jesam li u krivu ili u pravu ovdje? Hoće li natjecanja reprezentativnog karaktera početi gubiti na važnosti i hoće li klupska natjecanja od toga imati ikakve koristi?

Fala vam puno na čitanju i kao što vidite, nije ni u Republici Danče sve bajno i skladno, a opet smo na okupu. U zraku je neki osjećaj distopije i doć će vremena kad ćemo morati biti ujedinjeni. Svi mi unutar vaterpola. Svi. Ako išta izvučete iz ovoga članka volia bi da to bude naš način funkcioniranja unatoč različitim razmišljanjima i stavovima, jer sport, za razliku od ljudi, ne poznaje granice. I ne tribamo čekati na ikakav deus ex machina ili neko čudo da nam pomogne u svemu ovome. Naš sport je čudo sam po sebi i tribamo ga malo više voljeti jer ljubav prema našem sportu će nam pokazati put. Hvala vam na čitanju i do drugog puta… ako ga bude haha

PS

I za kraj. Virovali vi ili ne, ali postoji još jedna sličnost između gospodina Bukića i predsjednika Martića. A to je da mi obojica nebi mogla dati gol na vaterpolo branci haha. Recimo da se puca sa 6 metara, maksimum 3 mavanja, 5 udaraca. Nemaju šanse ni jedan ni drugi. Ostat će na nuli. Možda nije fer od mene da se ja tu fleksujem sa „ljudima u godinama“ haha, ali tribamo nalaziti neke sličnosti među nama svima i eto neka to bude početak.