Svjedok vremena

„A na kojoj si ti platformi Bujas?.” – pita mene ovaj jedan ima više od godine ipo dana. Više je bila izjavna nego upitna rečenica, budući da je cilj pitanja više bia komentar na neke stvari kojima san se tada tek počima baviti, a ne samo pitanje ka pitanje. „Ja sam platforma.“ – glasio je moj odgovor.

Mislin da taj jedan ili nije skužia moj odgovor, ili ga nije uopće očekiva, ali nije dao ikakav komentar/pitanje dalje. Po pitanju medija od prvog dana, ako ćemo za prvi dan uzeti prvi moj intervju sa predsjednikom, su mi neke stvari postale jasne, a samim time sam ja drugima posta jednako toliko nejasniji. Nije me to toliko zasmetalo. Ja san van jedan od onih koji je neshvaćen od rođenja haha tako da me ovo nije baš pretjerano pogodilo. Skužit će i oni jednoga dana. Onaj dan kad skuže šta ja tu točno radin i koji san ja točno đir, postaje malo „zeznutije“. Baren šta se tiče unutar vaterpolo zajednice. Vanka vaterpolo zajednice je već odavno zeznuto, ako ćemo pričati o medijima.

Kad san tek počea sa svin ovin medijskim nazovi eksponiranjem i pričanjem moje priče nisan baš točno zna kako pristupiti medijima i svemu tome. Predviđa sam si dvi krajnosti. Ili se dodvoravaš svime i svakome, ili imaš svoj stav pa kud puklo da puklo. Ka i uvik, najbolje bi bilo biti negdi u sredini, međutin ja ne mogu to moralno balanciranje pa san izabra ovo prvo… zajebavan se haha. Nisan zna šta točno želin, ali ima san ugrubo neki okvir, način i formu na koji to način želin ostvariti. Pisanje je nešto šta me odavno zanima i taman mi je silo na volej sa svin ovin medijima. Kao dijete sa govornom manom pisanje, ili bolje rečeno ideja o pisanju, je uvijek zvučala kao jedna zanimljiva alternativa mojoj situaciji. Međutin ka dite nisan zna šta i kako pisati. Onda san tijekom studiranja u Americi nabasao na Charles Bukowskoga. Njegov polu-autobiografski polu-fiktivni način pisanja mi je otvoria oči. Jedno dva miseca bi svaki vikend samo otiša u knjižnicu i čita Bukowskoga po cile dane. Priko tjedna uz treninge i fakultet nisan ima živaca, međutin jedva bi čeka vikend i samo lista njegova djela. Kad bi završia sa jednom, automatski bi počea sa drugom. Kao da samo okreneš stranicu iste knjige. Tako san ja čita Bukowskoga. Ako netko od vas želi pisati, ili ima ideju o pisanju, pravac Bukowski. Na Bukowskoga možemo dodati i Keruaca i cilu tu Beat-generaciju. Nisan ja njih nešto tu puno čita, ali taj njihov tok svijesti kao forma pisanja mi se nekako svidila. Da se razumimo, poezija od svih njih me nikad nije zanimala. Kad smo već kod beatnika, zanimljiva mi je bila jedna situacija sa njihovim suvremenikom Robert Zimmermanom. Bob Dylan za ove manje upućene. U početcima svoje karijere Dylan je više bia neki akustični bard čije su pjesme, ili obrade koje je svira, uglavnom imale izraženu društvenu kritiku zbog čega su ga i djeca cvijeća prvotno prisvojila sebi kao jednoga od njih, da bi ga kasnije isto tako brzo odbacila kad je odlučia ubaciti elektriku u svoje albume i nastupe. Ne znam jesan li to čua u jednom intervjuu sa njim, ili pročita u njegovoj knjizi, uglavnom, nakon šta je prošlo godina i godina od 60ih i ljeta ljubavi, pitali su Dylana zašto nikad službeno nije bia na čelu djece cvijeća i njihovog pokreta, budući da su djeca cvijeća u njemu na jedno kratko vrijeme vidila i Mesiju i Sv. Savu. A on im je odgovoria da on nikada taj pokret nije niti tia voditi, jer je on u svemu tome bia samo promatrač. On je pisa ono šta je vidia i ono šta se događalo. Samo svjedok vremena i ništa više. To mi je ostalo u glavi. Sve ovo šta pišen, šta san pisa i šta ću tek napisati želin da ostane kao jedan dokument u vremenu. Ako želin da ono šta napišen bude kredibilno i vrijedno čitanja i za 50 godina ili za 100 godina, onda moje pisanje mora biti na nivou promatrača. Ako je ono šta pišen usko vezano uz neke aktualne stvari, onda će moje pisanje nestati zajedno sa „mojin vrimenima“. Granica između promatrača i pasivnog aktera društvenih događanja je vrlo tanka, ali postoji. U svom ovome kaosu zadnjih godinu dana ta izjava od Dylana mi je puno pomogla.

A jel znate možda koji je moj omiljeni sportski film svih vremena? Nije bas nešto poznat. Wikipedija mi kaže da mu je budžet, ilitiga kod nas bolje znano kao financijska konstrukcija, bila 18.5 milijuna dolara, a zarada 13.7 milijuna isto dolara. Dakle fijasko od filma šta se tiče hollywoodskih producenata, ali meni to ne igra neku veliku ulogu. Pisac knjige koje je kasnije pretvorena u ovi film je jedan poznati sportski novinar. Pisa je za ESPN. Ima filma je Strah i prijezir u Las Vegasu (Fear and Loathing in Las Vegas), a ime pisca je Hunter S. Thompson. Tema filma je potraga za američkim snom unutar jedne pustinjske motokros utrke. Nit san Raoul Duke niti san Dr. Gonzo, niti se u ikoju ruku poistovjećujen sa ikojin od njih, ali napisati onakvo nešto, a pišeš o sportu, makar bia motokros, je za mene brutalno genijalno i osvježavajuće čak i dan danas. Šta se mene tiče triba nam više sportskih pisaca ka Hunter S. Thompson i nadan se da će ih u ovome novome dobu biti više.

A kad smo već kod ovog novoga doba. Ne znan ja koje vi medije pratite, ali ja pokušavan šta veći broj i od svakoga izvućen po nešto. Prateći zadnjih par godina stanje u Americi, dalo se pretpostaviti da će slične tematike ubrzo preći i na ovu stranu „Bare“. Uzroke svih tema sa kojima se danas svakodnevno susrećemo po medijima sam ja između redaka objasnio u svojin člancima i intervjuima, koje ste imali privilegiju i užitak čitati zadnjih par godina. Kako šta kud gdje, neda mi se sada objašnjavati, mislin da ćete morati pročitati sve moje članka iznova haha, i iskreno neda mi se ulaziti u sav taj medijsko-ekonomsko-društveni đumbus. Dvije stvari su u svemu tome očite. Prva je da će neke promjene doći, a druga je da su promjene uvijek i dolazile. I u svim tim promjenama se nalazi jedan sloj ljudi koje ja jednostavno obožavan. Pogotovo kad čitan njihove komentare po fejsu. Joj šta volin one kad mi počnu priču sa „u moje vrime“. Ko da su Cezari ili Augustusi. „U moje vrime je sve bilo bolje“… stari moj. A garant je neki starosjedioc „iz tvog vrimena“ govoria tebi isto to šta i ti meni sada govoriš. Garant je i on tebi govoria kako je prije tebe bilo bolje. I sad ti meni govoriš da je u tvoja vrimena bilo bolje, nego u ova sada, iako je netko tebi u istin tin tvojin „boljin“ vrimenima govoria kako je pak u njegovin vrimenima bilo bolje. Dvi su stvari sigurne. Do promjene će doći i promjene su uvijek dolazile. Nadam se samo da jednom kada dođe moje vrime da ja neću biti jedan ovih ogorčenih i izgubljenih. I mene će jednom vrime prigaziti, nadam se da ću to uraditi sa malo više stila i nivoa od ovih koji govore kako danas ništa ne valja.

Kraj članka. A ako van nije jasno zašto u ovome članku nema ništa o vaterpolu i zašto ovaj članak nema slika, nebrinite. Skužit ćete jednog dana haha