Vaterpolo u doba Quatar-a (Marko Bijač proglašen najboljim)

Poštovanje svima. Cijeli dan mi je fejs pun toga kako su mali pobijedili neke tamo kao velike. Ne znam jesam li kao igrač ikada igrao utakmicu u kojoj je brojnost protivnikovih stanovnika ili fanova igrala nekakvu ulogu. U sportskom polju se nalazi uvijek jednak broj ljudi. I razumim ja zašto je ta igra brojeva zanimljiva fanovima ekipe s manjim brojem stanovnika, ali ne virujem da ekipe s većim brojem stanovnika i njihovi fanovi smatraju da im veći broj stanovnika pomaže u ičemu jednom kada sudac da znak.

Mislim da je klub s najviše fanova na svijetu Manchester United, i nije da im to puno pomažu na terenu. Svi vole priču o nekom underdogu, o nekom Davidu i Golijatu, a ako pričamo o natjecanjima za ekipe koje predstavljaju svoje države onda razumim zašto bi se broj stanovnika različitih država koristio kao neka važeća varijabla u predviđanju ishoda. Međutim te priče o državama s manjim brojem stanovnika kao underdogzima su već mnogo puta opovrgnute, ali ih ljudi i dalje žele slušati. Bar bi mi iz vaterpolo to trebali znati, ali kao da gledatelji žele da im se servira jedan te isti marketinški spin. Kao pjesma koju opet iznova žele poslušati, ili kao omiljeni film koji opet žele pogledati, ili kao omiljeni kolač koji žele pojesti. Ako ubacimo brojeve stanovnika u cijelu sportsku priču i događaj, možda se ti stanovnici stvarno počnu osjećati kao da su dio same utakmice. Samo ne kužim kako bi se trebala osjećati zemlja koja ima uvjerljivo više stanovnika od države koju je upravo pobijedila? Olakšanje jer nisu izgubili? Ispunjenje očekivanja? Ravnotežu svemira?
Ja vam dolazim iz ere u vaterpolu u kojoj se nije moralo tjerati djecu da dolaze na trening. Iz doba u kojem su iz Bog zna kojih razloga bazeni bili puni djece. Iz doba u kojem bi se pravile selekcije unutar klubova. Zamisli ti to! Odabereš najbolje i s njima nastaviš trenirati, a vi ostali možete u grupu za rekreaciju jer nije ovo za vas. Meni vam se cili život govori da sam premalen da bi bio golman. S mojih 187 centimetara ja sam premalen za golmana. Tako govori vaterpolo statistika i teorija. Naravno ja sam cijeli svoj život smatrao da je to obična budalaština i sportsko-teorijska lijenost. Ja sam uvijek vjerovao da svatko od nas ima neke posebnosti i mane s obzirom na naše fizičke predispozicije. Takve stvari nisu bile uzimate u obzir kada je prije 100 godina netko zadnji put radio neka nova vaterpolo testiranja. I znam da su se radila neka novija istraživanja, ali nijedno od tih saznanja nije napravilo neke velike pomake u metodologiji rada pri vaterpolo obuci igrača i golmana. Da se tako fakultetski izrazim. Treninzi su više manje ostali isti, pa tako i stereotipi. Tipični golmanski stereotipi su stariji od egipatskih piramida. Da se velikom golmanu treba pucati preko glave. Budući da ima velike ruke i ne može ih dovoljno brzo iskoordinirati. Dok malom golmanu samo trebaš pogoditi u kut i on će ostati kratak. I možda te teorije unatoč svojoj antičnosti i dalje drže vodu, postoji puno više razlika među stilovima branjenja osim „mali golman“ i „veliki golman“. Postoji vam jedna grupa krakatih golmana za koje vidiš da su se upisali u vaterpolo i bili loši igrači, pa je trener odlučia da ih stavi na gol. Onda nekako savladaju biciklu dovoljno dobro da se mogu održati na površini i raširiti ruke u isto vrijeme i postanu prosječni golmani. Ne najbolji, ali ne i najgori. Baš prosječni. I nije problem šta su prosjek, nego šta im je prosjek maksimum. Usudio bih se reći da su skoro svi prosječni golmani višeg rasta haha. A onda postoje golmani kao Jesus Rollan. Golmani takvih fizičkih predispozicija ne mogu biti prosječni golmani. Mogu biti ili najbolji ili su jednostavno premali za ovaj sport. Mali će golmani kao Jesus Rollan, po mom mišljenju, u prosjeku biti puno bolji golmani u seniorima od većine visokih golmana. Uz jedan uvjet. Uvjet je da moraju biti maksimalno spremni. Eksplozivni pokreti zahtijevaju ogromnu količinu energije i mogućnost brzog oporavka, a to nije moguće bez besprijekorne spreme. Bar tako ja razmišljam. Visokim golmanima pomaže njihova veličina kad imaju loš dan. Kad mali golman ima loš dan, onda baš ima loš dan, dok veliki golman uvik može fizički pokriti više i povećati si šanse da ga lopta na sriću pogodi. Možda ja tako moram razmišljati zbog mog maleckog rasta od 187 centimetara. Shvaćam da teorije nisu definicije, nego smjernice koje su uglavnom točne za većinu populacije. I razumin zašto se došlo do zaključka da veći golman u teoriji u većem postotku bude bolji golman.

I sljedeći te neke teorije dolazimo do ovogodišnjeg najboljeg hrvatskog vaterpoliste i trenutno najboljeg golmana svijeta. Marko Bijač je visok 201 centimetar. Za 14 cm je viši od mene. Pitanje se postavlja. Je li Marko Bijač bolji od mene zbog toga jer je on visok 201, a ja 187 centimetara? Možda je malo nepoštivajuće prema Bijaču uopće postaviti ovakva pitanja, ali po zakonu brojeva i premisi kojom se vodimo s početka ovoga članka to pitanje se mora postaviti. Iako vodeći se jednom te istom premisom reprezentacija Hrvatske sa svojih 3.9 milijuna nema ama baš ikakve šanse u nogometnoj utakmici protiv jedne Indonezije sa svojih 275 milijuna stanovnika. Nisam gleda dodjelu nagrada, ali pretpostavljam da je govor Bijača išao ovako nekako „Hvala vam puno na ovome priznanju, moram odmah napomenuti da nikad ne bih osvojio ovu nagradu da nisam 201 cm visok…“. Problem s Bijačem je to šta svojim karakteristikama spada pod skupinu velikih golmana, ali su mu stil i tehnika branjenja kao kod manjeg golmana. Usporedite tehniku Tempestija i Bijača pa ćete vidjeti očite razlike. Možda bi meni bilo lakše priznati da je Bijač bolji od mene jer je visok 201, ali nekako mislim da to nije baš tako. Jednako kao šta mislim da broj stanovnika nema ama baš ikakve veze sa sportskim uspjehom. Jednako kao i što Bijačeva visina ne igra ulogu u tome zašto je on trenutno najbolji golman na svijetu, te zašto je on trenutno najbolji hrvatski vaterpolista. Ako ćemo već o visini. Siguran sam da postoje golmani visoki 201 centimetar od kojih sam ja bolji za onoliko koliko je Bijač bolji od mene haha.
Taman kad mi je završava godišnji je počimalo europsko u Splitu. Uspia sam jedom otići do Spaladiuma i pogleda sam dvi utakmice. I nekako se poklopilo da sam pogleda dvi utakmice koje su promijenile cjelokupni vaterpolo krajolik. Nakon Tokija i odlaskom veličanstvenih Srba se stvoria neki vakuum moći unutar vaterpolske hijerarhije. Pogleda sam utakmicu između reprezentacija Srbije i Mađarske, te nakon toga utakmicu Hrvatske i Francuske. U prvoj utakmici sam bio svjedokom novog rađanja Mađarskog vaterpola i konačni završetak najuspješnije ere Srpskog vaterpola. Mađari bez Varge, a Srbi bez svojih veličanstvenih. Savić na klupi. Mandić van igre, a u igri. Sava na beka i u mojoj fantasy ekipi… Sava brate. Želim ti stvarno puno sreće s novim izbornikom. Znam da možeš bolje, ali ne znam oću li te opet uzeti na fantaziju. Uglavnom. Dosadna utakmica, ali zanimljivo za gledati ako znate kontekst i značenje ove utakmice za vaterpolo. Ja vam volim analizirati šampione jednom kada više nisu šampioni. Onda možeš od njih naučiti puno više nego bi ikada mogao gledajući ih na tronu. Onda je došla utakmice Hrvatske i Francuske. Moram priznati da u prvom dijelu utakmice po prikazanome nije bilo velike razlike između igre Francuske i Hrvatske, osim golmana. I moram priznati da prvi dio utakmice je mnogo podsjećao na igre koje je Hrvatska pružala zadnjih par natjecanja. Igrali su kao i da sami znaju da ne pripadaju samom vrhu svjetskog vaterpola. I moram priznati da se u drugom poluvremenu to nekako promijenilo. Napad po napad su neke stvari sjedale na mjesto, da bi rezultiralo apsolutnim razmontiravanjem Francuza i stvaranjem energije koja će ih nositi sve do finala. Bar meni se čini da je ta utakmica s Francuzima bila neka prekretnica za ekipu reprezentacije Hrvatske na tom europskome prvenstvu, a sve je počimalo od Bijača. Nakon te utakmice su igrali dosta bolje i kohezivnije nego prije. Izbornik Tucak je nešto posložio šta još nisam skroz uspio dešifrirati, ali nekako su izvukli iz sebe ono šta je trebalo izvući da bi ostvarili zajednički cilj. Nisu željeli igrati vaterpolo najbolje šta mogu, negu su željeli pobjediti u vaterpolu. Nisu znali put do pobjede, ali su bili spremni uraditi šta god se treba uraditi da urade više od svoga protivnika. Zanimljivo će biti pratiti ovu ekipu Hrvatske zajedno s kapetanom Krapićem na putu za Pariz 2024. Nisam baš siguran da će moći ponoviti uspjeh iz Splita, a opet s druge strane nisam baš ni vjerovao da mogu išta u Splitu uraditi. Tako da ja tu nemam pravo glasa haha. Međutim vratimo se na glavnu temu članka. Ovdje samo da udjelimo imaginarno cvijeće gospodinu Bijaču. Jel se sjećate kad je u finalu obranija Zalankiju šut iza dva bloka. Vrlo vjerovatno obrana, ako ne i potez sezone. Taj tren je sudac mogao svirati kraj utakmice, jer nakon te obrane više nije bilo povrata za Mađare. Ako mi nevjerujete, pogledajte opet utakmicu i primijetite razliku u Mađarskoj igri nakon te jedne obrane Bijača. I iako mislim da je ta obrana bila potez sezone, ima jedna obrana koja je zapečatila sudbinu i hrvatskim i francuskim vaterpolistima. U trećoj četvrtini pri rezultatu od 5:4 za reprezentaciju Hrvatske, reprezentacija Francuske je imala peterac. A ja sam sidia na gornjoj etaži odmah iza gola od Bijača i snimam sve. Nakon šta je Bijač obrania taj penal reprezentacija Hrvatske je do kraja četvrtine otišla na +4 i kasnije do europskog trona. Video koji sam snimia možete pogledati ispod. Moje ime je Tomo Bujas. Hvala vam na čitanju i do idućeg tjedna.

Za one koji žele znati više
I znate šta vam meni u svemu tome nije jasno. Amerikanci i ostatak svijeta se ne slažu o tome da li se kaže football ili soccer. Čak se ljudi i vrijeđaju po internetu zbog ovakvih rasprava. Ti isti ljudi na internetu mogu jednostavno izguglati i naći više izvora na temu da li je soccer, ili da li je football. I kad bi izguglali pročitali bi da riječ Soccer dolazi iz Engleske. Kraj 19. stoljeća na Oxfordu je postojao jedan linguistički trend u kojoj bi se od bilo koje riječ iz opće upotrebe makao kraj i dodao sufiks „er“. Nešto kao linguistički trend koji nam je stvorio riječi kao „tebra“, „daj vutre“ „vozdra“ i slične. „Association Football“ je bilo tadašnje puno ime engleskog nogometnog saveza, te se tim nazivom oslovljavao i sami nogomet kao sport, te se od riječi „Association“ pravila skraćenica „Assoc“ koja se mogla izgovorili i kao „Assock“. Na osnovu „Soc“ dodao se sufiks „er“ i nastala je riječ „soccer“. Ista je situacija bila i sa rugbijem. Tada je puno ime ragbija kao sporta bilo „Rugby football“ koji je kasnije redizajniran u „rugger“. U isto vrijeme kada je taj linguistički trend bio popularan na Oxfordu, neki su studenti s američkih sveučilišta iskazali zanimanje za igru za koju su nedavno saznali. „Soccer“. Tokom 20. stoljeća je taj engleski lingvistički trend izumro i ljudi su se vratili govoreći football, ali izgleda da nitko nije rekao Amerikancima.