Video igrice, fitnes centri, pretilost i vaterpolo (i naravno porazi)

Poštovanje svima. Znate ono kada nakon još jednog subotnjeg poraza morate doći doma, umorni od cijelog tjedna, leć sa ženom na kauč i gledati s njom neku novu true crime epizodu, a tebi misli negdje drugdje. A žena i kćerka putovali 100 km da me dođu pogledati. I onda zajedno sa njima u istom autu 100 kilometara nazad. Porazi su zajebani. Vaterpolo porazi malo zajebaniji.

Pokušavam se naučiti da jednom kada dođem doma sav stres i nervozu ostavim ispred vrata i ne prenosim je na moje ukućane. I pošto svjesno pokušavam ne prenijeti svoju trenutno negativno energiju na moje ukućane, tako ne želim ni na vas. Božić je iza ugla. Triba malo laganog štiva. Pa ću vam danas malo filozofirati o zanimljivim korelacijama, paralelama i sličnostima među video igricama, teretanama isportu, te o nekim zanimljivim aspektima i uzrocima moderne pretilosti. Pa da vidimo.

Brojevi kažu da između 1% i 10% populacije gejmera u zemljama Sjevernoj Amerike i Europe pati od ovisnosti o igricama, dok u Iranu, zemlji s najvećim brojem ovisnika o video igricama, taj broj je na problematičnih 22.8%. Iako se gejming uglavnom smatra kao sport za dječake, tendencija za ovisnost o video igricama na mobitelima je veća kod curica nego dječaka. Pronaša sam na internetu više od jednog istraživanja koja govore o štetnosti konstantnog igranja video igrica kod mladih. Ti su brojevi za mene bili toliko zapanjujući da ih neću ovdje dijeliti. Jel netko postane depresivan zbog toga šta igra video igrice, ili je li netko počne opsesivno igrati video igrice zbog toga šta je već bio depresivan nije na meni da zaključujem. Ono šta je bitna činjenica za vaterpolo je to da postoje gejming turniri gdje ukupna suma svih nagrada prelazi 40 milijuna dolara, a visina tih nagrada zadnjih godina samo raste, tako da će vrlo vjerojatno prerasti i tih 40 milijuna dolara. Jel to dovoljna motivacija da netko trenira video igrice 10 sati dnevno?. Ako želimo uspjeti u bilo čemu, pa tako i gejmingu, čovjek mora biti opsjednut time čime se bavi. Dugotrajno uloženo vrijeme za jedan cilj koji na kraju i ostvarimo nosi sa sobom određene biološke i hormonalne nagrade unutar našeg tijela. Kako u sportu, tako i u gejmingu. Jeste li znali da, zbog toga jer im to poboljšava njihove gejming sposobnosti, najbolji gejmeri u prosjeku tjelovježbaju 4 puta tjedno. Čak je i Bobby Fisher radio nekakve tjelovježbe jer mu je to poboljšavalo šahovske sposobnosti.Kad smo kod šaha, jel to isto neki oblik „igrice“? 49.9% Amerikanaca ide u teretanu barem jednom tjedno. 2019e godine 65 milijuna Europljana je bilo upisano u neki fitnes centar. 93.3% gejmera prate neki sport te se smatraju fanovima i navijačima nekih sportaša, sportašica i/ili ekipa. A vjerojatno i kupuju neke sportske memorabilije i merčendajz. Za to nisam našao podatke, ali pretpostavljam da od 93.3% gejmera sigurno određeni dio njih potroši svoje novce na obični sport, a ne esport.

Koliko nas je znalo biti tužno, bezvoljno i razočarano nakon nekog sportskog poraza? Koliko nas ima neke poraze koji ih i danas bole? Koliko nas je u jednom trenu u našem životu odlazilo na trening s nekim negativnim osjećajem i onda koristilo taj osjećaj kao dodatno gorivo? Koliko sportaša prođu kroz određene oblike depresije jednom kad se ostave sporta? Koliko ljudi trenira bilo šta, nebitno na dob i sport, jer se zbog toga osjećaju bolje? Koliko ljudi počne nešto trenirati jer su se osjećali loše? Koliko ljudi je objavilo inspiracioni video na društvenim mrežama kako su se izvukli iz depresije zbog teretane? Jel teretana stvara ovisnost? Koliko ljudi koji idu u teretanu bi bilo depresivno da im oduzmeš teretanu? Filozofsko pitanje. Još jedno filozofsko pitanje je uporaba steroida. Kako po teretanama, tako i među glumcima u većini današnjih blockbustera. Kad malo bolje pogledaš većina onih Thorova i sličnih likova su na steroidima nekog tipa. I većina njih izgleda kako izgleda zbog steroida. I oni su ti koji postavljaju neke standarde moderne estetike ljudskog bića i izgleda. A koliko onih instagram trenera je na nekom obliku steroida? Ne kažem svi. Isto još jedno filozofsko pitanje. Nikad više fitnes trenera, a nikad više pretilih. Tko je bio prije, pretili ili fitnes treneri?

Ima sad tu puno istraživanja o pretilosti i ne znam koji da uzmem za ozbiljno, ali u svemu tome se meni nekako čini da se pretilost nije povećala samo kod najmlađih, nego kod svih. Nisu samo mladi pretiliji nego ikad, nego su i odrasli pretiliji nego ikad. Ako pogledate par dokumentaraca o pretilosti vidite koliko ove moderne pretilosti je povezano s kvalitetom hrane i pića, a ne količinom konzumirane hrane i pića. Vidite isto koliko novčana situacija utječe puno na kvalitetu hrane kojom će se jedna obitelj ili osoba hraniti. Osobno ne znam šta da vam kažem. Čini mi se da je zdravlje i zdrav život malo kompleksnija tema, te da su kilogrami samo jedan od bitnih faktora. Ako pitate google za prehrambene navike gejmera nać ćete neke studije napravljene na uzorcima koji su bili između 10 i 65 godina starosti koje kažu da 80% gejmera jede i pije dok igra igrice. Gejmerska dijeta se uglavnom sastoji od slanih grickalica, slatkih grickalica, gaziranog pića i energetskog pića. Google brojke nam govore da uz 70% maloljetnika i 64% punoljetnika igra video igrice na nekoj tjednoj bazi. Prosječna dob američkog gejmera je između 35-44 godine, a najmnogobrojnija dobna skupina je 18-34 godine. Duplo veća od broja maloljetnika koji igraju video igrice. Od 2015e godine do 2022 broj ljudi koji igraju video igrice se povećao za miljardu. Sa 1.99 na 2.95. Dakle nije samo da nam djeca igraju video igrice. Igraju i odrasli. Osjetna je razlika što 70ak% mladih igra uglavnom konzole, dok 70ak% ljudi u 45+ skupini igraju igrice uglavnom preko mobitela.

Sve je to nekako izmiješano i na kraju se svede na osobne odluke i osobnu motivaciju. Nekad i mene uvati kad mi se ništa neda da odigram neku partiju neke igrice na laptopu. Da malo odmorim mozak od svega. Da se malo maknem od realnosti. Uglavnom si uspijem priuštiti godišnje po dva do tri tjedna gdje svaki dan nekako uvalim i 3 sata video igrica. I onda kad obaveze stisnu, onda ništa od video igrica idućih pola godine. Memorija na mobitelu mi je stalno puna, jer imam miljun slika od male. I nekako bi me grizla savjest da izbrišen neku njenu sliku zbog memorije na mobitelu. Pa sam mora izbrisati sve igrice koje sam i tu ima. Sada uglavnom, kad nisam od volje i želim se malo makniti od realnosti, malo sviram gitaru. Moje ime je Tomo Bujas. I do sljedećeg tjedna.