In memoriam – Zdravko Ćiro Kovačić (1925.-2015.)
– Priča o jednom velikom čovjeku i povratak u neka davna vaterpolska vremena –
Jedan po jedan odhodu. I svi ćemo othodit, neki prije a neki kasnije; neki mlađi a neki stariji. Ali kažu da nije bitno koliko je bilo godina u tvojem životu, već koliko je bilo života u tvojim godinama. Vjerujem da ima istine u tome…
Pretrošli tjedan na svoje posljednje putovanje otišao je jedan od onih koji je imao puno godina i još više života u tim godinama. Otišao je Zdravko Ćiro Kovačić, u 90. godini života. I kako započeti tekst o Ćiri koji nas je svojim postojanjem sve zadužio?
Za početak, mislim da je pogrešno reći da je Ćiro bio vaterpolist. Ćiro je doduše bio vaterpolist (i to jedan od najboljih koje je naša zemlja dala), ali tvrdeći da je bio ‘vaterpolist’ naprosto bi zanemarili sve ono ostalo što je Ćiro također bio i u čemu je bio jednako uspješan kao i u vaterpolu.
Ćiro je prije svega bio Čovjek, i to Čovjek sa velikim Č. Ne čovjek kao pripadnik svoje vrste kakvim svatko od nas, ni kriv ni dužan, postane pukim činom rođenja. Ćiro je bio Čovjek kakav se postaje za života gradeći se svojim duhovnim bogatstvom i svjetonadzorima, svojim postignućima i uvjerenjima, svojom dobrotom i plemenitošću, svojim društenim angažmanom, veseljem i poštenjem. Jednom riječju čovjek sa velikim Č, građanin svijeta kojemu su svi ljudi bili braća.
Takav je bio Ćiro.
Djetinjstvo i odrastanje, odlazak u partizane
Ćiro se rodio 1925. godine u Šibeniku, od mame trogiranke i tate splićanina. Tada još uvijek samo kao Zdravko Kovačić. No već u 1. godini života dolazi sa obitelji na samu granicu tadašnje Kraljevine SHS i Italije, u grad Sušak i taj grad smatra svojim domom ostatak života. Dječačku radost življenja, trenirajne plivanja i vaterpola u tadašnjoj Victoriji sa Sušaka, kao i srednjoškolske bezbrižne dane naprasno prekida talijanska okupacija Sušaka. Izazvan nadolazećom prijetnjom Ćiro se malo prije 18. rođendana priključuje partizanima. Pošto je već tada bio suradnik ‘Primorskog vjesnika’ priključuje se njihovoj improviziranoj tiskari, u kojoj kako sam u svojoj autobiografskoj knjizi ‘Brže-više-jače’ tvrdi ‘ni izdaleka nije propatio sve one teške trenutke koje su borci prošli u raznim dijelovima zemlje gdje su se vodile borbe‘.
Ubrzo nakon rata postao je referent za sport u Narodno oslobodilačkom pokretu za Hrvatsko primorje i Gorski kotar. O boračkom statusu kaže: ‘Mnogo godina kasnije pitali su me da li sam tražio borački status? Nisam! Zašto? U partizane sam išao dobrovoljno u želji da, skromno, pomognem oslobođenju zemlje, a vratio se živ i zdrav. Činilo mi se neprimjereno tražiti neke povlastice’. Pametnom dovoljno…
A bitno je napomenuti da su mu i partizani ubili djeda 1943. godine, pošto je bio pripadnik talijanske manjine u Trogiru. Eto.
Već 1945. pokušava pokrenuti obnovu plivačkog i vaterpolo kluba Viktorije, no vlast se snažno odupire s obrazloženjem kako nema povratka na staro, te klub mjenja ime u Primorac, a nedugo zatim i Primorje.
Ljubav za plivanjem usađena mu je u ranoj mladosti; naime plivanjem se Ćiro bavio od svoje 7. godine života, te je do početka rata kako sam spomenuo marljivo trenirao i plivanje i vaterpolo. Obnovom Primorja stvaraju se uvjeti za daljnji rad i trening, te Ćirin talent brzo dolazi do izražaja. Tako već 1946. postaje golman reprezentacije, za koju brani do 1957. godine skupivši ukupno 87 nastupa. Od tih 87 nastupa 56 je puta bio kapetan.
O poratnim godinama u Jugoslaviji kaže: ‘Vladala je opća nestašica i siromaštvo, no bilo je to vrijeme velikog optimizma i zanosa. Ipak, kako se kasnije pokazalo, nije se uvijek ostvarivalo ono što su ljudi očekivali. Granice su bile zatvorene, a saveznici u ratu postali su neprijatelji. Mi sportaši ipak smo bili privilegirani. Bolje smo jeli nego naši vršnjaci, a i putovali smo u inozemstvo dok praktično nitko drugi nije mogao.’ Vjerojatno neshatljivo današnjim generacijama….
Ćiro spominje da je Viktorija bila inicijator održavanja Jadranske lige u plivanju i vaterpolu, u kojoj su još sudjelovale Fiumana (Rijeka), Triestina (Trst), Ilirija (Ljubljana), Jadran (Split) i Jug Dubrovnik. Napominje da je ‘igranje vaterpola u starom portu u Dubrovniku bilo pravo kazalište uz navijanje znalačke dubrovačke publike i duhovita dobacivanja galerije s dubrovačkih zidina’.
Nastupi za reprezentaciju Jugoslavije
Nedugo nakon rata, po povratku ozbiljnim treninzima Ćiro postaje reprezentativac i redoviti sudionik reprezentativnih vaterpolo natjecanja. Balkanijada u Splitu 1946, Balkanijada u Budimpešti 1947, te Evropsko prvenstvo u Monte Carlu 1947. godine (na kojem je kako Ćiro kaže učinak Jugoslavije bio skroman) uvod su u veliku karijeru. Usporedno sa sportskim utiscima, reprezentativce je na putovanjima (Monte Carlo u ovom slučaju) sve impresioniralo ‘bogatstvom i sjajem’, uz ‘krasne djevojke u bikinijima koje su tada prvi puta vidjeli‘.
O životu tih dana Ćiro navodi da su igrači dobijali ‘dolar na dan’, koji su uglavnom trošeni na to da bi se kući donijelo ‘malo sapuna, riže, češalj, četkicu za zube, pastu Colgate i najlonke.’ Vjerujem da im ni sam Alan Ford nebi pozavidio na ovakvom luksuzu.
Prva od Ćirine tri olimpijade bila je prva poslijeratna, u Londonu 1948. godine. Usprkos sukobu Tito-Staljin reprezentacija je otišla u London i bila je smještena u ‘zapadnom’ dijelu sela. Putovanje do Londona, ‘švercanje’ sitnih količina alkohola i cigareta te boravak u Londonu najviše su, uz samo natjecanje, ostali Ćiri u sjećanju. Jedna od anegdota iz olimpijskog sela ‘u kojem je bilo izobilja mlijeka, sokova, kolača i sladoleda-što je nama bio pravi banket’ kaže sljedeće: ‘U Jugoslaviji tada nije bilo papra pa je Luka Ciganovič, izvrsni vaterpolist Juga, svaki dan sa stolova u jednu bocu široka grla sipao papar. Mi smo ga, naravno, zadirkivali, ali je Luka odnio kući punu bocu ”dragocjenog” papra.’
Igre je otvorio Engleski kralj George VI, a reprezentacija Jugoslavije nastupila je pod vodstvom trenera Mira Mihovilovića u sastavu: Amšel, Kovačić, Kurtini, Giovanelli, Bakašun, Grkinić, Brainović, Ciganović, Strmac i Radić. Nisu se plasirali u borbu za odličja, ali su u grupu odigrali 4:4 sa kasnijim olimpijskim pobjednicima te pokazali da imaju potencijala.
Nakon olimpijade u Londonu reprezentacija je 1950. osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Beču, što je bila prva repezentativna medalja i Ćire i reprezentacije na jednom velikom službenom natjecanju.
Između ova dva natjecanja, Ćiro je 1949 osvojio i naslov prvaka na državnom prvenstvu u Splitu u disciplini 100 metara prsno.
U Helsinkiju 1952 reprezentacija je po drugi put nastupila na Olimpijadi. O pripremama Ćiro kaže: ‘Izgraditi ekipu nije bila lagana zadaća, već i stoga što su uvjeti za naše pripreme (zbog nedostatka bazena, posebno toplih) bili ograničeni na ljetno vrijeme. U Jugoslaviji tada uopće nije bilo toplih bazena. Treninzi su se održavali u malim neaekvatnim bazenima, najčešće u Beogradu u bazenu (kupatilo) Krsmanović, bazenu u Državnom institutu za fiskulturu (DIF) i u minijaturnom bazenu u Splitu (kraj gradske tržnice). Trenirali smo i u Beču, u Diana badu, u kojem smo imali termin od 5 do 8 ujutro.’
Priča o samoj Olimpijadi opet počinje o ‘enormnim količinama pojedenog sladoleda i raznih sokova od limuna, naranče, ananasa i drugog voća, čega u nas nije bilo’
Spominje se i druženja sa nogometnim reprezentativcima koji su osvojili srebrnu medalju, u sastavu: Beara, Branko Stanković, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Vujadin Boškov, Branko Ognjanov, Rajko Mitić, Bernard Vukas i Branko Zebec.
Vatepolo nastup reprezentacija je počela protiv Australije (10:2), Argentine (9:1) te utakmica protiv Nizozemske koju je Jugoslavija izgubila 1:2 ‘zbog neviđene pristranosti francuskog suca Delaheja’. Jugoslavija je uložila žalbu koja je uvažena, te je idući dan odigrana nova utakmica. Tu novu je Jugoslavija pobjedila, a onda su uslijedile utakmice protiv Švedske (9:1), SSSR (3:2) i Mađarske (2:2). Zbog bolje gol razlike zlato je osvojila reprezentacija Mađarske, dok je Jugoslavija bila druga. Ekipa je nastupila u sastavu: Kovačić, Bakašun, Štakula, Vuksanović (Ivković), Kurtini, Radonić, Ježić, uz rezerve Amšela, Brainovića, Šiljka i Franjkovića.
Reprezentativci su za srebrnu medalju od rukovodstva nagrađeno sa po 25 američkih dolara, no to nisu dobili u novcu već su se vlakom za Zagreb umjesto u ‘drugoj klasi’ vratili u ‘trećoj klasi’.
Nakon Olimpijade u Helsinkiju reprezentacija nastupa na neslužbenom prvenstvu svijeta u Nizozemskom Nijmegenu 1953. godine, na kojem su nastuplile prvih 6 reprezentacija sa Olmpijade.
Na navedenom prvenstvu Jugoslavija je pobjedila sve protivnike: Nizozemsku 5:4, Italiju 5:3, Španjolsku 7:1, Belgiju 5:1 i Mađarsku 6:5.
Ćiro posebno spominje anegdotu sa tog prvenstva, između ponajboljeg igrača Ivice Joba Kurtinija i trenera Bože Grkinića (koji nisu bili u najboljim odnosima). ‘Kada je na red došla odlučujuća utakmica s Mađarima, Grkinić je rekao da sada imamo pravog protivnika i da će nam priznati da smo dobra ekipa ako njh pobjedimo. U tom slućaju će, rekao je, za nas sve učiniti. Jobo ga je tada upitao: ”Božo, baš sve?”, a on je rekao ”naravno, sve ono što je moguće”. Jobo mu je odgovorio da je ono što će on tražiti sigurno moguće samo neka unaprijed kaže ”da”, što je Grkinić potvrdio. Jobo mu je onda rekao: ”E pa Božo, ako pobjedimo Mađare ti ćeš nas sve lijepo poljubiti u guzicu”! Pobjedili smo, a u euforičnom raspoloženju u svlačionici Jobo je rekao: ‘‘Dečki, gaće dolje, Božo ljubi!” i Božo je ispunio obećanje. Jobo je onda rekao: ” Ovo mi je najsretniji dan u životu”
Nakon Nijmegena uslijedilo je Europsko prvenstvo u Torinu 1954, na kojem je reprezentacija opet osvojila srebrnu medalju (zbog lošije gol razlike od Mađara sa kojima su odigrali neodlučeno, dok su sve ostale protivnike pobjedili).
Olimpijada u Melbourneu 1956 bila je treća Ćirina, ujedno i njegova posljednja. Na ovoj je Olipijadi Ćiri ukazana čast koji dobijaju samo rijetki, najveći od najvećih – na ceremoniji otvaranja Ćiro je nosio zastavu Jugoslavije. No krenimo redom; opet peripetije sa pripremama (nedostatak grijanih bazena) te dugotajne pripreme u Beogradu u DIF-u, kojeg je igračima već bio ”pun kufer”.
A onda put u Australiju, koji iz današnje perspektive izgleda kao romantično putovanje kluba penzionera: Vlakom do Kopenhagena, i onda avionom za Sidney uz duga stajanja, po putu: Reykjavik– Los Angeles– Hawai– Fiji– Sidney, te zatim i Melbourne.
Naravno, opet su se dečki prvo iskazali u prehrambenim navikama. O tome Ćiro kaže: ‘Naša ekipa je bila ”dobrog” apetita, a naš restoran imao je bogat izbor (jastoga ‘ko blata’). Vjerojatno je to uočila i uprava sela, pa je tako u novinama u selu na prvoj strani masnim slovima osvanuo naslov: ‘JUGOSLAVENI OSVOJILI SVE MEDALJE’, a u podnaslovu sitnijim slovima: ‘U RESTORANU’.
Reprezentacija je opet osvojila srebrnu medalju, i zlatna joj je opet izmakla zbog lošije gol razlike u odnosu na Mađare (s kojima je Jugoslavija odigrala 3:3). Ćiro spominje otvoreno favoriziranje Mađara kroz cijelu olimpijadu, zbog njihovog sukoba sa Rusijom. Također, navodi kako se mnogi mađari nisu vratili kući nakon prvenstva već su postali emigranti.
Kako bilo da bilo, spomenuo sam da je Ćiru na ovoj olimpijadi zapala čast da bude nositelj zastave na svečanom otvorenju. Kako je Jugoslavija počinjala sa slovom ‘Y’, bili smo zadnji u nastupu te je naša zastava (zajedno sa Ćirom koji ju drži) najvidljivija na slikama koje su obišle svijet prilikom paljenja olimpijske baklje.
Spomenimo u ovom dijelu da je po izboru igrača, sudaca i trenera na Europskim prvenstavima 1950. i 1954. te na Olimpijadama 1952. i 1956. Ćiro bio izabran za najboljeg golmana.
Pošto su reprezentativci godinama igrali zajedno i međusobno se družili, i nakon kraja Ćirine sportske karijere druženja su se nastavila. Ćiro spominje kako su se sve do 1990. sastajali svake godine sa suprugama, u jednom od gradova iz kojeg je bio neki od igrača. Jedno od prvih druženja u Dubrovniku Ćiro se spominje: ‘Odsjeli smo u hotelu Belveder. Nezaboravan je bio ‘randevu’ na Porporeli i kavica kod popularnog Marka, člana poznatog sasatava Trubaduri. Vrhunski doživljaj bila je vaterpolo utakmica između nas i vaterpolske ekipe amatera – na tamošnjim Dančama. Pravu feštu uz srdele na gradelama i pića po volji. Boravak u Dubrovniku imao je najbolji program. Na završnoj večeri našli su se i stari Jugaši – Ciganović, Fabris, Statinger, Ćetković i Pero Kačić, a glavni gost bio je plivač Jug Maroje Miloslavić koji je došao čak iz Kanade.’
Poslovna karijera i komentari političkih zbivanja
Kako je Ćiro sve čega se uhvatio ‘pretvarao u zlato’, tako je i nakon vaterpolske karijere bio uspješan gospodarstvenik. Iako je nakon profesionalnog igranja ostao uvijek uz vaterpolo i u vaterpolu, radni vijek proveo je u Jugoliniji, tada pravom pomorskom divu koji je diljem svijeta imao agente i predstavnike. Osnivanjem kompanije 1947. prikupljeno je 16 brodova (najviše putem reparacija), a za vrijeme Jugoslavije (od 1947 do 1990) ih je u domaćim brodogradilištima napravljeno (i plaćeno) još 71. Od početne pozicije ‘ekspedita za poštu’ i referenta za Sjevernu Ameriku, kroz radni vijek od 40ak godina napredovao je do predstavnika za Italiju te direktora linija za Sjevernu i Južnu Ameriku. Privredni div počeo se uništavati krajem osamdesetih, a krah je doživio u devedesetima. O navedenim razdobljima Ćiro kaže: ‘Savez komunista Zajednice općina, Gradski komitet i njegov predsjednik izveli su pravi puč nametnuvši za generalnog direktora nespremnog, ali vrlo ambicioznog čovjeka. On je u maniri starih partijskih kadrova puč prenio i u kompaniju’.
Vidimo kako je Ćiro bio britak na jeziku, lišen svakog nacionalizma i dogmi osim vjere u vlastiti razum. O privatizaciji i pljačkalizaciji devedesetih jasno utvrđuje da je ‘Pogrešna politika vlade iz ranih 90-ih omogućila pljačku naslijeđenog bogatstva i pogodovala ratnom profiterstvu.’ Nije se libio kritizirati i bivši sistem kada je smatrao da je to potrebno. Pa tako o razdoblju nakon 2. svj. rata u Rijeci kaže: ‘Svjedok sam i sektaške i nerazumne politike prema građanima talijanske nacionalnosti… u jednom dugom poslijeratnom razdoblju grad su vodili ljudi uskih i indoktriniranih, pa i radikalnih opredjeljenja, s manjkom autentičnog građanskog odgoja, što je bilo ‘ogrubilo’ Rijeku’. Takav je bio Ćiro.
Nadimak ‘Ćiro’
O svom nadimku Ćiro kaže: ‘Često me pitaju kako to da mi je ime Ćiro? Moje krsno ime je Zdravko, a dobio sam nadimak Ćiro u Viktoriji. Jednom su na Sušaku gostovli plivači Juga iz Dubrovnika i na plivalištu je netko od njih, pokazujući na mene, uzviknuo: ‘Ajme, vidi onog malog, isti Ćiro’. Naime, u to je vrijeme u momčadi Juga plivao tada izvrsni kraulaš Ćiro Žižek, kojemu je to bilo i pravo ime. I onda je počelo: ‘Naš Ćiro, vaš Ćiro’. I tako me danas više ljudi zna kao Ćiru nego kao Zdravka. Jedino moja mama nije nikada to prihvatila i kada bi netko telefonom tražio Ćiru, ona bi mu ljutito odbrusila ‘Ovdje nema nikakvog Ćira’.
Hall of Fame
I mogli bi tako pričati još satima o Ćirinom angažmanu i njegovoj svestranosti:
– O njegovom trudu u njegovanju Sušačkog identiteta kroz klub Sušačana čiji je bio jedan od osnivača i pokretača, neumoran i u posljednjim danima.
– O njegovom angažmanu u Primorju i pogledu na Primorje, kako kaže: ‘Sve generacije Društva su ponosne što mu pripadaju, pa svojim nastupima i ponašanjem čine sve da se u Primorju 08 očuva visoka i vrijedna olimpijska i sportska etika na ponos našeg primorskog kraja, Rijeke, Sušaka u njoj i cijele naše domovine‘.
– O olimpijadama na kojima je bio gost talijanskog plivačkog saveza (Rim 1960) i Jugoslavenskog olimpijskog komiteta (Munchen 1972).
– O njegovu članstvu u Vaterpolo savezu i Olimpijskom komitetu Jugoslavije,
– Pozivima Talijanskog olimpijskog kompiteta da na njihovim skupštinma drži predavanja, itd
No za kraj smo ostavili priču koja daje još jednu dimenziju Ćirinom imenu. Riječ je o uvođenju Ćire u International Swimming Hall of Fame, 1984. u Fort Landerdaleu na Floridi, i to kao prvi sportaš iz tadašnje Jugoslavije kojemu je ta čast bila iskazana. Ćiro povodom toga događaja najviše priča o putovanju na Floridu o vlastitom trošku, ‘kumovima’ na promociji – nekadašnjim ljlutim protivnicima mađarima Gyrmatiju i Karpatiju, te o dobivenoj plaketi i pismu predsjednika SAD-a Ronalda Regana. Vjerojatno je i ovom prilikom bilo dogodovština o ispijenim sokovima i pojedenim jastozima… Takav je bio Ćiro.
Za kraj, spomenimo još i neke bitne Ćirine nagrade:
– prema izboru HTV-a na prijelazu u 21. stoljeće Ćiro izabran među dvadeset sportaša stoljeća
– Nagrada Grada Rijeke za životno djelo
– Odlikovanje Danice hrvatke s likom Franje Bučara iz ruku predsjednika Stjepana Mesića
I sve je postigao smislom i etikom olimpijske zakletve koja ga je vodila ne samo kroz sport već i kroz cijeli život ‘Obećajem da ću se na Olimpijskim igrama boriti časno, poštujući pravila i fair play, i natjecati se viteški za čast moje zemlje i slavu sporta.’
Takav je bio naš Ćiro…
Neka mu je vječna čast i slava.