Put u Napulj

     Tri tjedna prije odlaska za Napulj na Final 4 europske vaterpolo lige, kada taj odlazak još uopće nije bio u planu, bio sam prelistavao TV programe kad mi je za oko zapelo neko natjecanje u dječjoj pjesmi na talijanskoj televiziji RAI 1. Ta me emisija nije privukla toliko zbog svog sadržaja već zbog uspomena koje je u meni evocirala. Kao dijete sam volio gledati slično talijansko natjecanje u dječjoj pjesmi – Zlatni cekin, a jedna od tadašnjih natjecateljica bila je i prva cura u koju sam se zaljubio.

I tako sam gledao emisiju te pokušavao skužiti je li to Zlatni cekin. Nije bio. Zlatni cekin se uvijek održavao u Bolonji, a ovo se natjecanje emitiralo iz Napulja, pod nazivom Ti lascio una canzone.
     Kad sam bio shvatio da ovo nije moja davno voljena emisija, te izgubio interes za daljnjim zadržavanjem na istom TV kanalu – nešto drugo mi je privuklo pažnju. Lupila me spoznaja da je na ovom napolitanskom natjecanju ponašanje sudionika emisije bitno drugačije od uobičajenog ponašanja u emisijama hrvatskih televizija. Ponašanje je to obilježeno ljudskom toplinom, otvorenošću, nesuzdržanošću, iskrenošću.
     Voditeljica prilazi djeci izvođačima, dodiruje ih, hrabri ih prije izvođenja pjesme, a nakon izvođenja daje osvrt koji je zapravo osobni utisak. Voditeljica razvija živu a ležernu diskusiju sa žirijem i članovima orkestra. Članovi žirija, koji su posjednuti u fotelje, često ustaju iz njih, prilaze voditeljici kako bi odgovorili na pitanje, iako ustajanje nije potrebno. Članovi žirija prilaze i izvođaču ako su ganuti izvedbom. Voditeljica i članovi žirija nerijetko govore istovremeno i upadaju si u riječ. Žiri nije miran ni staložen tijekom izvedbi već se njegovi članovi lagano i nekoherentno ljuljaju u ritmu pjesme. A publika najčešće još i plješće tijekom izvedbi popularnih talijanskih kancona, i zapravo se po njihovoj agilnosti vidi koliko će neka pjesma osvojiti SMS glasova televizijskih gledatelja. Tehničko osoblje također diše u atmosferi emisije, i nerijetko je prikazano na ekranu kako gestikulirajući uživa u pjesmi koja se trenutno izvodi, a za čiju tehničku stranu je odgovorno upravo ono.
     Cjelokupno to ponašanje svih ljudi u studiju djeluje pretjerano, te stoga nekurtoazno i iskreno. Neki naši ljudi bi mogli ponašanje s takvim obilježjima, ovisno o stupnju vlastite uštogljenosti, nazvati nepristojnim i neprofesionalnim. I vjerojatno bi bili u pravu. No, ostaje činjenica da iz ponašanja sudionika emisije Ti lascio una canzone možemo zaključiti da su oni sretni. Neizmjerno. I da međusobno izmjenjuju tu sreću. A iz prigovaranja možemo zaključiti da prigovarači nisu sretni, što oni ni ne mogu biti jer nitko ne može crpiti svoju sreću iz prigovaranja. Prigovaranje drugima je najčešće samo uvjeravanje u vlastitu ispravnost, a to pak nije ništa drugo nego – just another brick in the Wall.
     Baš sam bio u posjetu kod majke u Varaždinu kad sam naletio na ovu emisiju. Gledam tako ovlaš Ti lascio una canzone i povremeno pričam s majkom, kad mi ona u jednom trenutku spomene kako je Oprah vršila istraživanje cilj kojeg je bilo saznati gdje žive najsretniji ljudi, te da je rezultat istraživanja – Danska. Nevjerojatno! Pa kako ta hladna i niska zemlja može biti rezultat? Navodno zato jer je životni standard visok, nezaposlenost niska, udio visokoobrazovanog stanovništva velik. Ma da… Čini mi se da ništa od toga, pa ni svo troje u sinergiji ne može proizvesti sreću ako ona nije već postojala kod Danaca. Kao svoj argument za to da je rezultat Oprahinog istraživanja upitan, ponudio sam majci pogled na ushićenost ljudi u Ti lascio una canzone, koja se emitira iz Napulja. A Napulj je grad velike nezaposlenosti, siromaštva i kriminala.

     Zadivljen ponašanjem sudionika te emisije, te zgrožen Oprahinom argumentacijom Danske kao zemlje najsretnijih ljudi, razvio sam želju da osobno provjerim jesu li ljudi u Južnoj Italiji sretni kao ovi Napolitanci na televiziji. Ljudska toplina Južne Italije privlači me jako već neko vrijeme. No druge spoznaje o Južnoj Italiji sprečavale su me da joj se prepustim. Kriminal cvijeta u Južnoj Italiji, a njegove perjanice su mafijaške organizacije kao što su moćna Camorra u Kampaniji, Sacra Corona Unita u Apuliji, okrutna ‘Ndrangheta u Kalabriji, i danas prilično oslabljena Cosa Nostra na Siciliji. Južne Talijane bije loš glas – da su lijeni, skloni lopovluku, da su primitivni, neodgovorni. Sjevernjaci ih nazivaju terroni (u jednini – terrone, što znači nešto kao seljak). Razlike u mentalitetu Sjeverne i Južne Italije su i danas uzrok značajnih trzavica u talijanskom društvu – istinski vrlo heterogenom. Čini se da je emisija Ti lascio una canzone bila okidač koji je omogućio da kod mene zadivljenost Južnom Italijom prevlada strah od nje. Uvid u autentično ponašanje Napolitanaca bio je ključan za to da svoj stav o Južnoj Italiji odlučim promijeniti u svoj doživljaj Južne Italije.
     Stoga je jasno da sam odmah prihvatio mogućnost odlaska u Napulj, kad mi se ona pružila dva tjedna kasnije, bez obzira što sam odluku morao donijeti u roku od pola sata. Moj dragi prijatelj Hrvoje Tutman me pitao bih li išao u Napulj na Final 4. Išao bi još jedan naš prijatelj – Andrija Martić, za kojeg već znam da je fenomenalno društvo, i Marin Ogresta, za kojeg sam to doznao tek na putu za Napulj. Nije me bilo strah ni ići svojim autom u Napulj iako sam čuo priče o tome da ću sigurno ostati bez njega ukoliko ga ne ostavim u garaži preko noći. No, želja za pustolovinom pobijedila je potrebu za sigurnošću.
     Velika stopa kriminala u Napulju, i značajan utjecaj Camorre izvrsno su prikazani u filmu Gomorra kojeg sam gledao prošlo ljeto, a koji je sniman na autentičnim lokacijama zloglasne napolitanske četvrti Scampia. Moj zagrebački prijatelj Ettore, čiji je otac Napolitanac, savjetovao mi je da u Scampiu i u susjedni kvart Secondigliano nipošto ne zalazim jer mi u njima – zbog imovine koja mi se želi oteti – može biti ugrožen i život. Ako je Scampia doista prava Gomora, a onda je Secondigliano valjda Sodoma. No, stekao sam dojam da nam se ništa gore od džepara ne može dogoditi dokle god smo u dijelu grada južno od obilaznice Tangenziale di Napoli. Bio sam pun pouzdanja da čuvena izreka o ljepoti Napulja – „Vidjeti Napulj i umrijeti“ – neće baš na meni iz figurativnog prijeći u doslovno značenje :smile:.

     I tako krećemo Andrija, Hrvoje, Marin i ja, mojom Mazdom 2 za Napulj. Više puni iščekivanja negoli očekivanja. A svakako prepuni adrenalina. Neobično mi je prolaziti kraj poznatih turističkih središta Sjeverne Italije – Venecije, Padove, Verone. Obično su ti gradovi odredišta putovanja u Italiju ili su mjesta usputnih razgledavanja na putu prema Francuskoj, Španjolskoj ili Švicarskoj, no mi prolazimo kraj njih bez zaustavljanja i bez želje da se zaustavimo. Jer nas očekuje nešto puno egzotičnije… Već nam je i vožnja po autocesti doživljaj. U Italiji ima puno više teretnih kamiona na cestama negoli kod nas, ipak se radi o šestoj gospodarskoj sili svijeta. Ali ti kamioni se vole međusobno pretjecati iako im je relativna brzina tek desetak km/h. To stvara gužvu na cesti, ali ne i nervozu u nama. Prihvaćamo takav tipično talijanski pristup.
    Uskoro se približavamo Firenci, no ni Firenca nas ne privlači. Bez obzira na svoje čuvene ljepote, ipak je to grad ušminkan za turiste, i autentičnu Firencu je vrlo teško osjetiti. Neka tadijanovićevska šetnja uz Arno, pogled na Ponte Vecchio i čekanje u redu na ulazak u muzej Uffizi nisu aktivnosti koje bi nas sad zanimale. Takve aktivnosti nude samo doživljaj grada bez interakcije s građanima. A arhitektonska ljepota stare jezgre Firence? Ništa, i povijesna jezgra Napulja je pod zaštitom UNESCO-a, baš poput firentinske. Sedamdesetak kilometara južno od Firence Autocesta Sunca ulazi u najljepše dijelove Toskane, u provinciji Arezzo i u provinciji Siena. Ti pitomi toskanski krajolici oko gradića Lucigniano, Sinalunga, Montepulciano ne oduševljavaju nas toliko koliko se moglo očekivati s obzirom na njihovu razvikanost.
     Zato nas Umbrija oduševljava – južnija, zelenija, provincijalnija i brdovitija, u provinciji Terni. Plan je bio zaustaviti se i odmoriti se kraće vrijeme u gradu Orvieto, no oblačno i polukišno vrijeme nam prebacuje odmaranje za Montecassino, na Hrvojevu golemu radost. Vozeći dolinom rijeke Tiber, iz Umbrije prelazimo u Lacij u kojem nas dočekuje divan prizor doline Tibera koja je načičkana malim ali prominentnim brežuljcima, na čijim su vrhovima smješteni gradići. Na rubovima doline su veći i višlji planinski lanci. U blizini Rima uočavamo i prvo stado bivola, od čijeg mlijeka se radi prava mozzarella. Pazili smo da ne bude Hrvojev red za volanom Mazde u predjelima blizu Rima jer bi se on teško suzdržao da ne skrene u dragi mu Vječni grad. Vozi Marin.

 

 

     Nastavljamo prema jugu i uskoro se pred nama pojavljuje grad Anagni. Poznat mi je taj grad s predavanja na faksu iz kolegija Fizika neuređenih sustava. Bilo je spomenuto da se u katedrali u Anagniju, dovršenoj 1104., nalazi najstariji poznati fraktal kojeg je izradio čovjek. Fraktal je samoslična geometrijska struktura, što znači da je svaki njegov gradivni dio – motiv – umanjena kopija cjeline. Fraktal u katedrali u Anagniju je Sierpinskijev trokut, jedan od najpoznatijih i najjednostavnijih fraktala. U ovom se trenutku osjećam kao fizičar na terenskoj nastavi. Vozeći južnije od Anagnija približavamo se gradu Frosinone, koji je sjedište istoimene provincije u Laciju, a koja se kolokvijalno naziva i Ciociaria. Ovdje počinje Južna Italija, jedva čekam da je upoznam. Nismo trebali dugo čekati.

     Uskoro smo s autoceste ugledali prominentno brdo na čijem vrhu se nalazi impozantno bijelo zdanje – benediktinski samostan Montecassino. Taj najstariji benediktinski samostan na svijetu je ujedno i najvažniji samostan Južne Italije. Samostan je osnovao sam Sv. Benedikt. Danas je Montecassino jedna od svega desetak preostalih teritorijalnih opatija Katoličke Crkve, a Sv. Benedikt je zaštitnik Europe.
     Skidamo se s autoceste i ulazimo u grad Cassino. Dočekuju nas palme i balkoni na zgradama. Vidi se da smo već jako južno. A i osjeća se. Ne samo po vrućini nego i po nonšalantnoj vožnji na ulicama Cassina. Osnivanje samostana Montecassino 529. godine smatra se početkom Srednjeg vijeka. Iste godine je zatvorena Platonova Akademija u Ateni, što je bio i simbolički kraj antike – posljednjeg razdoblja Starog vijeka. Samostan Montecassino je potpuno razrušen u WW2, kao i grad Cassino. Bitka za Montecassino jedna je od poznatijih bitaka u WW2, a poznata je po prekomjernom uništavanju i ratnim zločinima. Bitka je završila pirovom pobjedom Saveznika. Tada nije bio običaj kažnjavati ratne zločince.
     Umjesto toga je slavni pisac Alberto Moravia napisao roman Ciociaria u kojem opisuje silovanja marokanske jedinice francuske vojske po provinciji Frosinone i popratno masovno ubijanje muškaraca. Za glavnu žensku ulogu u filmu Dvije žene, kojeg je Vittorio de Sica snimio prema Moravijinom romanu, Sophia Loren je osvojila Oscara, što je ujedno bio i prvi Oscar za glavnu žensku ulogu kojeg je osvojio neki strani film. Penjemo se autom do samostana, a odatle pucaju predivni pogledi na okolicu – na tzv. Zemlju Sv. Benedikta. Napose su dojmljivi zeleni planinski lanci koji se nalaze na rubovima tog pejzaža. Chillamo gledajući planine u Kampaniji, te se pitamo iza koje leži Napulj. Hrvoje cvate od sreće što smo na Montecassinu.

     Još stotinjak kilometara do Napulja. Moramo natankati Mazdu, i želimo to napraviti prije negoli dođemo u predgrađa Napulja. Stajemo na odmorištu kraj Capue, u provinciji Caserta. Ovdje smo osjetili još jednu razliku između sjevera i juga Italije. Na ovoj crpki postoje samo dvije vrste goriva – benzin i dizel, gorivo se plaća službeniku na mjestu točenja, u kešu, i bez računa. Sanitarni čvor izgleda očajno u usporedbi s onima u Venetu, Toskani ili Umbriji. Kasnije smo doznali, od našeg prijatelja Giuseppea, Napolitanca, da zaustavljanje na odmorištima ili benzinskim crpkama na području Capue ili Caserte nikako nije preporučljivo zbog visoke stope krađa. Posebno su na meti stranci. Mi smo, dakle, dobro prošli.
     Caserta je nekad bila poznata po grandioznom kompleksu Kraljevske palače, koji svjedoči moć i bogatstvo Kraljevstva dvije Sicilije i Napolitanskog kraljevstva, i koji je pod UNESCO-vom zaštitom. Danas je Caserta poznatija po kriminalu: po tome što je u tom gradu osnovana Camorra, i što mnoge mafijaške obitelji članice Camorre potječu iz Caserte i stoluju ovdje. Ispremreženost mafije, civilne vlasti i gospodarstva ovdje nije tako dramatična kao u kalabrijskom gradu Gioia Tauro, ali je također neupitna. Uostalom, čuveni sicilijanski antimafijaški sudac Paolo Borsellino, i sam kasnije žrtva mafije, rekao je „Politika i mafija su dvije sile koje sužive kontrolirajući isti teritorij: ili su u ratu ili postižu dogovor.“. Pitanje je gdje ta izreka ostvaruje svoju puninu. Je li u Palermu, je li u Caserti ili Napulju, je li u Gioia Tauro, ili možda zapravo u Milanu i drugim talijanskim centrima kapitala koji su svi odredom u Sjevernoj Italiji?
     Milano i Napulj dva su grada koji simboliziraju dvije Italije – Sjevernu i Južnu. Stoga se njihove karakteristike u usmenoj predaji preuveličavaju ili ublažuju, ovisno koja ih strana tumači. Rezultat tih friziranja je da se Milano obično doživljava kao kulturna i uljuđena sredina, a Napulj kao prljava i divlja sredina. Čini se da je jasno tko se više bavi preuveličavanjem. Prigovarači. Zanimljivo, trenutni premijer Italije Silvio Berlusconi je rođeni Milanez, a predsjednik Italije Giorgio Napolitano je rođeni Napolitanac. U Italiji suprotnosti na svakom koraku. Mi dalje vozimo po autocesti A1, po Autocesti Sunca, koja započinje u Milanu a završava u Napulju. Sunce je naravno na cilju – u Napulju :smile:.

     Ali mi sada ulazimo u Napulj u sumrak. Osjećamo strahopoštovanje. Andrija je za volanom. Vozimo po napolitanskoj obilaznici Tangenziale di Napoli. Pitam se tko i kako živi iza osvijetljenih prozora u napolitanskim predgrađima koja gledamo s obilaznice. Garmin nas krivo vodi i pogrešno ulazimo u jedno takvo predgrađe. Valjda nije Secondigliano. Uplašeni smo malo pa radimo prometne prekršaje da što prije izađemo iz tog kvarta. Konačno, stižemo u naš hotel – hotel Napoli Centrale smješten na Garibaldijevom trgu (P.zza Garibaldi), nedaleko glavne željezničke postaje. To je jedan od najjeftinijih hotela u Napulju – 25 eura je noćenje u dvokrevetnoj sobi po osobi.
     Garibaldijev trg je prljav, s mjestimičnim nakupinama smeća. Trgom dominiraju crnci, kao da smo došli u London ili Amsterdam. Možda su to neki od onih afričkih izbjeglica koji su se uspješno dočepali obala Lampeduse. Nad dva-tri lokala, u i pred kojima se okupljaju crnci, su zastave zemalja ekvatorske Afrike. Želimo osjetiti jug, ali ovo je malo previše južno. U hotelu nas dočekuje ljubazni recepcioner Giuseppe. Pitamo ga gdje je ta javna garaža u kojoj možemo ostaviti Mazdu preko noći. Budući da on priča samo talijanski, jedva si uspijevamo objasniti lokaciju garaže, na kombinaciji engleskog, Marinovog tečnog španjolskog i mog lošeg talijanskog. Giuseppe nam nudi da stvari odmah iskrcamo i ostavimo njemu, a mi da odemo u garažu. Ma da, toliko naivni nismo, pa znamo da je ovo ipak Napulj. Garaža Capitol koja se nalazi u Via Torino, ima ulaz iz Via Milano pa je jedva pronalazimo i uz pomoć Garmina.
     Ulazimo u garažu koja djeluje posve provizorno. Ostavljamo auto, ali čovjek traži da ostavimo i ključeve. Kao – oni preparkiravaju i naguravaju aute. Nemamo izbora. Ostavljamo ključeve. Ja nisam zabrinut, ali dečki jesu, te se čude kako mogu biti ushićen ovakvim istinski novim i autentičnim doživljajem kad sam možda upravo ostao bez auta. Ja im govorim da mi čak i neće biti žao Mazde ako je nikad više ni ne vidim jer je već ispunila svrhu zbog koje je kupljena – pružila mi je poseban doživljaj. Stigli smo u Napulj!