Trebala je to biti jedna od onih borbi zbog koje navijate sat, dižete se da biste pogledali 25 sekundi do nokauta, a onda iza uživanja u tom krošeu, proklinjete plemeniti sport i to buđenje u gluho doba noći zbog ni pola minute.
Kažem trebala je to biti takva borba, ali nije bila. A nije bila iz jednostavnog razloga: jedan od protivnika bio je jedan od braće Kličko, uopće nije bitno koji jer su obadva ista, albatrosi na stereoidima s rasponom krila, pardon ruku 6 i pol metara. Da braća Kličko igraju košarku, zakucavali bi s trice. Imaju kojih sto petnaest, dvadeset kila, a ni najistančanijim mikroskopom im ne biste mogli (pro)naći gram sala. Takva braća, ukrajinskom majkom i valjda ocem Černobilom dana, prvaci su svijeta u boksu posljednjih sedam, osam godina i to po čak 763 verzije. U tih sedam, osam godina koliko su braća Kličko prvaci svijeta u boksu, gledanost boksačkih mečeva pala je sedmerostruko, osmerostruko prema onoj iz doba Lennoxa Lewisa i najvećeg boksača vegetarijanca u povijesti – Željka Mavrovića zvanog Šunka sa Srednjaka, koji je taj nadimak dobio zbog pokazivanja srednjeg prsta suhomesnatim proizvodima na odjelu smrznute hrane u Konzumu.