Bila je godina 2007. Slučajnom slučajnošću (jer još od 2005. nisam upijao prva kola Wimbledona) našao sam sebe kako gledam drugo kolo najpoznatijeg svjetskog turnira. Igrali su Tim Henman i Feliciano Lopez. Henman je servirao i jurio prema mreži, Lopez je cijeli meč osta(ja)o na osnovnoj liniji kao da ga je bilo strah – da je od mreže pa sve do vanjske linije za servis – minsko polje. Da ne duljim, Španjolac je pobijedio Henmana u pet setova u posljednjem njegovu nastupu na grand slamu u karijeri. Čudno je to bilo za gledat: Španjolci koji su se u Wimbledonu za vrijeme Samprasa, Ivaniševića, Henmana i ostalih tradicionalno opraštali u prvim kolima – jer im je igra servis-volej bila strana kao danas mladim Španjolcima zapošljavanje – kasnije su, kako vidimo, uspjeli pobijediti čovjeka od koga su svi strahovali na travi. Henman mi nikada nije bio posebno drag, a zna se i zašto, ali taj dan kada je izgubio uhvatila me tuga. Odletio sam do tastature zaliječiti bol i napisao pjesmu njemu (ali i svim ostalim bivšim herojima) u čast: Naslov joj je glup, ali takav je u originalu pa ga za ovu prigodu neću mijenjati – Wimbledon 2007:

Nakon Reccovog osvajanja Jadranske lige i teškog poraza Primorja zamolili smo Anđela Šetku, strijelca prvog gola za domaću momčad, za komentar utakmice.

Pro Recco je jako lagano stigao do uvjerljive pobjede protiv Mladosti i upisao još jednu pobjedu u Jadranskoj ligi. Preostaje im još samo Primorje na putu do savršenog učinka, 19 pobjeda u isto toliko nastupa. Pobijedili su 12:5, a rezultat je mogao biti i veći da Pavić nije bio vrlo dobar.