Shibuya

U drugom kolu olimpijskog turnira u vaterpolu, Hrvatska je glatko poražena od Australije 11:8. Dogodilo se ono što smo najmanje priželjkivali u ključnoj utakmici koja bi nam „garantirala” ulazak u 1/4 finale i sada se, na žalost, nalazimo na Shibuya raskrižju u Tokiju. Gdje je velika vreva i gužva.

Ne želim vjerovati da je nakon uvjerljive pobjede protiv Kazahstana bilo tko pomislio da će utakmica s Australijom biti puko odrađivanje posla. Tako nešto si iskusna momčad poput Hrvatske ne bi nikada dopustila. Ali mislim da nam upravo to iskustvo polako postaje najveća zapreka i to se jako dobro vidjelo na ovoj utakmici. Zašto? Šestorica naših glavnih igrača imaju prosjek od 35 godina. Biološki procesi su neminovnost, a to se najbolje vidjelo kod žestokog australskog presinga. Gdje jednostavno nismo imali adekvatan odgovor na isti. Voljni moment uopće ne osporavam, ali, ponavljam, biologija polako čini svoje. Pogotovo u kontakt sportu kao što je vaterpolo.

Također, još jedna pojava jako upada u oči i to je nešto što nam je već postao „zaštitni znak”. Mi smo i na ovoj utakmici ponovno nestali na 12 minuta. Black out. I to nam se ponavlja već nekoliko turnira. Sviđalo se ovo nekome ili ne, ovo je notorna činjenica i od nje ne treba bježati, a stožer mora pod hitno dokučiti uzrok(e). 

No što je, tu je. Idemo dalje, ali nije nimalo zgodno vaditi se na Crnoj Gori, Španjolskoj koji nam nikako ne leži već 20 godina, a o Srbiji da i ne pričam. Ali na muci se poznaju junaci i moramo vjerovati u ove momke i da u svijeći još ima ulja. Kako god, utakmica protiv Crne Gore će dati mnoge odgovore. Nadamo se, vjerujemo i želimo da će oni biti pozitivni. Da trenutak inspiracije Tonija Popadića prije pet mjeseci u onoj kvalifikacijskoj drami u Rotterdamu nije bio naznaka da je ova, svakako iznimno uspješna vaterpolo priča koja nam je priuštila puno radosti, prošla svoj zenit…