Golmani bez granica; Treća epizoda: Marin Kliškinjić

Poštovanje svima i dobro došli u treću epizodu serijala Golmani bez Granica. Današnji gost se vrlo brzo nakon golmanskog prelaska u seniore opredjeljuje za trenera i počima raditi sa najmlađim uzrastima VK Mornar (Brodospas). Naravno da, kao bivši golman prvo počima trenirati mlade mornareve vratare, a zatim mlađe kategorije mornareve škole. Mora se i napomenuti da su u tome periodu mladi Mornari osvojili trofej Nardelli čak 4 godine za redom.

S vremenom je počeo trenirati i seniorske vratare, te kao pomoćni trener početi preuzimati sve veću ulogu u pripremi ekipe. Zajedno sa Ozrenom Mihaljevićem je bio pomoćni trener Zdeslavu Vrdoljaku kad su Mornari, u sezoni 2016/17, osvojili treće mjesto u prvenstvu Hrvatske. U sezoni 18/19 prelazi u gradskog rivala VK Jadran u kojem, kao pomoćni trener i video analitičar, nastavlja brusiti svoje vaterpolsko i trenersko znanje. Sa Jadranom je u pet sezona osvojio po jednom hrvatsko prvenstvo i kup, po jednom bio drugi u kupu i prvenstvu, te je po tri puta osvojio treće mjesto u prvenstvu i kupu. Od 2016. do 2023. je trenirao golmane hrvatskih mladih reprezentacija, te je također bio i pomoćni trener na raznim svjetskim i europskim prvenstvima mladih reprezentacija. Ove sezone se odlučio sa jednu veliku promjenu u svojoj karijeri. Napustio je svoj Split i preuzeo poziciju pomoćnog trenera kineske vaterpolo reprezentacije pod vodstvom stratega Ivana Asića. Ne postoje dvije iste vaterpolo priče i karijere. Bile one igračke, golmanske ili trenerske. Ali postoje potpuno isti preduvjeti za ostvarivanje jedne od tih karijera. Vaterpolo se mora živjeti. Nema druge. Dame i gospodo, golmani i golmanice dopustite mi da vam predstavim našeg današnjeg gosta, i prvog trenera u ovome serijalu, gospodina Marina Kliškinjića.

Tomo: Poštovanje Marine. Hvala ti puno što si pristao uraditi ovaj intervju sa mnom. Danas si dulje trener vaterpola nego si bio aktivni vaterpolo golman. Pretpostavljam da si u početku više dijelio savjete iz vlastitog iskustva, a sa vremenom si dobio neke trenerske sposobnosti i razumijevanje. Kada je po tebi taj trenutak došao, kada si se stvarno počeo osjećati kao vaterpolo trenerom, a ne netko tko samo dijeli neke savjete iz vlastitog iskustva?

Marin: Pozdrav i tebi Tomo! Bio sam u seniorima Mornara i sa 18 godina sam upisao Kinezioloski fakultet u Splitu. Tada mi je Ozren Mihaljević, koji je bio trener mlađih kategorija Mornara, došao s idejom da jesam li zainteresiran da počnem radit sa golmanima mlađih kategorija. Što sam odmah prihvatio. Ogi je onda to predložio šefu mlađih kategorija Zdeslavu Vrdoljaku koji je to također prihvatio, i tako je sve počelo. Tek pred kraj moje aktivne golmanske karijere u klub za rad sa seniorskim golmanima je došao Renco Posinković. Od njega sam pokupio dosta savjeta i znanja. Kad sam se počeo osjećati vaterpolo trenerom ne mogu ti reći zbog toga jer jednostavno sve ide nekim svojim tokom koji dolazi s godinama rada i stjecanjem iskustava. Što bi se reklo sve u svoje vrijeme. Čak ako bih ti i morao istaknuti neki trenutak ne mogu. Sve je nekako išlo svojim tokom i kako je valjda trebalo biti.  

Tomo: Završio si i Kineziološki fakultet u Splitu. Jesi li pohađao još neka dodatna doškolovanja, seminare ili predavanja, te koliko toga je bilo na vlastitu inicijativu, a koliko je čisto polaganje nekih propisanih certifikata? 

Marin: Završio sam stručni studij na Kinezioloskom fakultetetu, smjer vaterpolo. Pohađao sam radovito seminare HVSa za dobivanje licence trenera. Još sam, na vlastitu inicjativu, išao na par seminara nevezanih na vaterpolo. Znam i pogledati na youtube predavanja ostalih vrhunskih trener u drugim sportovima da vidim njihovo razmišljanje i filozofiju trenerskog posla.

Tomo: Jel imaš omiljenog “van vaterpolskog” trenera kojeg voliš poslušati ili pogledati?

Marin: Neman posebno nekog koga volim poslušati, ali eto jedino koga bih možda izdvojio je Željka Obradovića i njegove intervjue kada je bia prije trener. 

Tomo: Iz tvog dugogodišnjeg rada za mladim igračima i golmanima, koliko je uloga kvalitetnog golmanskog trenera bitna za razvoj mladih golmana, te koliko uloga trenera i nije bitna? Jel moguće da postoje golmani koji i sa najboljim trenerima neće postati ozbiljni seniorski golmani? I obrnuto. Da li postoje golmani koji će i sa najgorim trenerima postati barem solidni klupski golmani?

Marin: Golmanska pozicija je jako specifična. Jednostavno, golman ti dođe trenirat i ti možeš bit sretan šta imaš priliku raditi s takvim talentiranim golmanom i usmjeravat ga za dalje. Idealno bi bilo da svaki klub ima trenera golmana u mlađim kategorija, koji prati njihov rad i bavi se samo tim poslom. Golmanski trener mora redovito i metodski raditi sa golmanima, te ih kvalitetno usmjeravati od najmlađih dana. Bitno je da djeca u svojoj razvojnoj fazi ne stječu krive automatizme, koje je jako teško kasnije ispravit. Jedna od najzahtjevnijih i najvažnijih poslova jednog trenera golmana je konstantno podsjećanje na malene detalje. Često su detalji ti koji rade razliku i na njih se mora stalno podsjećati i ispravljati. A za postat solidan klupski golman, a tek ozbiljan seniorski golman, mora se poklopit jako puno faktora, ili možda bolje reći okolnosti. Nije fer reći da sreća igra ikakvu ulogu, međutim ne možeš je isključiti, ali glava je sigurno najbitniji faktor. Golman mora mentalno znati kako ne padati u kriznim situacijama. To je najveća razlika između dobrih i ozbiljnih golmana.

Tomo: Po tebi, koje su trenerske odlike i kvalitete najbitnije i najpoželjnije? 

Marin: Trener mora biti pedagog prije svega, a najbitnije i najpoželjnije trenerske odlike i kvalitete su sposobnost motiviranja i vođenja tima, dobra komunikacija s igračima, taktičko znanje, sposobnost analize igre i prilagođavanje strategije, kao i strpljivost i posvećenost razvoju igrača.

Tomo: Iz tvog iskustva, da li postoje neke fundamentalne razlike u pogledu na vaterpolo i vaterpolo igru između “običnih” vaterpolo trenera i golmanskih vaterpolo trenera?

Marin: Ma nema neke velike razlike, možda jedino u tome da golmanski vaterpolo treneri više stanu u zaštitu golmana u nekim situacijama. Amo reći da razume kako je u određenom trenutku golman koji je primio gol razmišljao, ali ništa više od toga.

Tomo: Dugi niz godina si zimi bio trener u Mornara, dok si preko ljeta trenirao djecu VK Trpanj. Trpanj je malo misto na Pelješcu, odmah preko puta grada Korčule. VK Trpanj nema seniore, nego samo lokalnu djecu i turiste koju bi ti trenirao. Ja sam iz Dalmacije i igrao sam ljetne vaterpolo lige, i igrao sam po otocima i malim mistima niz obalu. I razumim tu samodostatnost i lakoću postojanja koju ljeti možeš osjetit u našim uvalama. Jel možeš našim čitateljima, koji nisu imali priliku osjetiti vaterpolo tokom vrućih ljetnih mjeseci na dalmatinskoj obali, pokušati naslikati tu idiličnu sliku uživanja u ljetnom vaterpolu u jednom malom dalmatinskom mistu?

Marin: To mogu zahvalit prije svega klubu i kolegama iz Mornara koji su me mjenjali tokom ljetnih mjesec. Trpanj je jedno malo i lipo misto na poluotoku Pelješcu sa možda 300 stanovnika koji žive tokom cijele godine, dok se ljeti se ta brojka popne do 1500 ljudi. Više je namjenjen za obiteljski turizam. Dosta je mirno sa predivnim plažama. Trpanj je prije igrao Korčulansko-pelješku ligu samo sa seniorima i većinom igracima sa strane, a onda se to ugasilo na par godina. Zatim, najviše zahvaljujući entuzijazmu sadašnjeg predsjednika gospodina Željka Belina-Kiksa, se krenulo raditi s mladima igračima iz Trpnja. I tako je krenila ta prica. Proveo sam 5 ljeta u Trpnju i stvarno sam uživao. I u životu i u vaterpolu. Može se reći da je to bila internacionalna momčad, jer, uz lokalnu djecu, ljeti bi na odmor kod baka i djedova dolazila djeca iz Kanade, Italije, Švicarske, Francuske, Engleske… Neki od njih su i ostali u vaterpolu, te nastavili trenirat kad bi se vratili svojim kućama. Na moju sreću odma prve godine osvojili smo Korčulansko-pelješku ligu u kategoriji ml.juniora. Tada je nastao totalni delirij. Na svakoj domaćoj utakmici došlo bi cijelo misto. Stvarno bi bilo lijepo. Tu sam stekao prijatelje za cijeli život. Iako nisam trener u Trpnju već 5-6 godina, i dan danas se vraćam u Trpanj na odmor kad god to mogu. 

Tomo: Nakon 8 godina trenerskog angažmana u VK Mornar, 2018. u ulozi pomoćnog trenera, trenera vratara i video analitičara prelaziš u gradskog rivala VK Jadran. Prvo osvajaš tri puta zaredom treće mjesto u prvenstvu i kupu, a napokon u sezoni 2021/2022, zajedno sa još 6-7 Mornarevaca, osvajaš sa Jadranom Kup Hrvatske, a sljedeće godine i prvenstvo. Reci mi kakav je to bio osjećaj? Kakav je osjećaj bio osvojiti prvenstvo i kup sa klubom iz svoga grada?

Marin: Doći u priliku boriti se za trofeje je stvarno izazovno. Drago mi je da sam bio u prilici i da sam bio dio povjesti, jer Jadranu je ovo bio i prvi osvojeni kup i prvo osvojeno prvenstvo u Hrvatskoj. Tek kad igraš finalnu seriju shvatiš zapravo da nije niti malo lako, te da je stvarno stresno. Da bi došao do krajnjeg cilja sve mora bit vrhunski pripremljeno i mora se pazit na svaki detalj.

Tomo: S Jadranom si igrao europska natjecanja, a trenirao si i mlade golmane u reprezentaciji. Reci mi koja je razlika između pripreme ligaške utakmice protiv Juga, i europske utakmice protiv FTC-a, Brescia-e ili Marseille-a? 

Marin: Za sve se jednako pripremaš, nema nekih posebnih razlika. Imaš sve utakmice od protivnika i analiziraš, tako da imaš sve spremno. Najčešće analiziraš posljednje dvije utakmice i vidiš šta su igrali, pa onda pogledas neku prijašnju utakmicu da te nebi iznenadili sa nečim šta nisu igrali u zadnje dvije utakmice. Obratiš pažnju na igrača više, igrača manje, njihove glavne šutere, obranu i napad, te ako imaju neke specifične kretnje.

Tomo: Odakle ti podatci o tvome protivniku? Kao video analitičar, kako se ti snalaziš u ovome novome digitalnome svijetu gdje možeš naći sve o svome protivniku šta te zanima? Kao video analitičar, da li ikada ideš na instagram profil nekih tvojih protivnika haha?

Marin: U Europi je više manje dobro pokriven vrhunski vaterpolo. A i dobiješ utakmice koje ti trebaju. Ne tribaš se puno mučiti.  

Tomo: Do tvog posljednjeg angažmana, o kojem ćemo u sljedećem pitanju, trenirao si i mlade golmane u reprezentativnim okupljanjima. Bio si pomočnik i na par europskih i svjetskih prvenstava. Kako se razlikuje treniranje golmana u klubu, i u reprezentaciji? 

Marin:  Dosta se razlikuje jer u klubu imaš više prostora za pripremu i sustavno praćenje, i ispravljanje grešaka koje uočiš tokom razvoja, odnosno sezone. Dok u reprezentaciji je dosta kraći period priprema, tako da se onda više baziram na njihovu fizičku i mentalnu pripremu za natjecanje koje dolazi.

Tomo: Od nedavno si prihvatio poziv Ivana Asića da mu budeš pomoćnik u vođenju kineske vaterpolo reprezentacije. Pretpostavljam da u Jadrana nije situacija bila loša da ga moraš napustiti, a pretpostavljam isto i da ponuda iz Kine nije bila sad neka basnoslovna kojom bi se osigurao za ostatak života. Zašto si se odlučio za tu promjenu? 

Marin: U Jadrana mi je bilo stvarno odlično, ali prihvatio sam zbog toga jer sam mislio da je to prilika za mene da odem vanka radit. I još kad je seniorska reprezentacija u pitanju koja je na Svjetskom prvenstvu za mene je bio izazov. Imao sam i poziv od Ivana Asića i prije godinu dana pa nisam prihvatio. Nije bilo vrijeme.

Tomo: Nakon šta se sve odigralo, dogovorilo, potpisalo i avionom preletilo. Jel mi možeš opisati šta je tebi prolazilo kroz glavu kad si prvi put iša leć u neki tamo krevet, u nekom tamo kineskom sportskom kompleksu, na drugom kraju svijeta.

Marin: Iskreno ništa mi nije prolazilo kroz glavu jer zbog jet-laga nisam mogao zaspati par dana haha. Jedva sam čekao da se normalno naspavam nakon baš dugog putovanja. Non stop sam na putovanjima tako da je za mene to sve bila jedino nova kultura i novi narod.

Tomo: Trener Asić je izjavio da ste se od početka priprema za svjetsko u Dohi u biti najviše pripremali za utakmicu sa Brazilom. Gubili ste 6:3 početkom treće. Pa poveli 8:6 u petoj minuti četvrte. I na kraju dobili 10:8. Čak sam i gleda utakmicu uživo preko livestream-a. Ima sam ovog jednog Brazilca na fantaziju i očekivao sam tu od njega uhvatiti dosta bodova. Za potrebe ovog našeg intervjua sam pronašao fantazi statistiku za to kolo. Kineski golman, Wu Honghui, je bio najbolje ocjenjeni golman trećeg dana svjetskog prvenstva u Dohi. I zajedno sa još jednom igračem iz Kineske reprezentacije bio u top 15 igrača toga kola. A ovi moj majstor iz Brazila, neću ga imenovati, šut 0/7. Pretpostavljam da nisi bio svjestan da ste mi trener Asić i ti pobjedom nad Brazilom uništili ikakve snove o osvajanju Danče Fantasy lige.    

Marin: Aha ti nisi navijao za mene, odnosno Kinu, zbog svog igrača kojeg si imao u Brazilu. Znam o kojem se igraču radi i sigurno si se obradovao i ponadao osvajanju fantzija poslije prvog kola i njegove briljantne partije protiv Francuza, a onda je uslijedio hladan tuš protiv Kine. Nego pita si mi maloprije pitanje o pripremi utakmice. Reć ću ti i ovo. Čim smo saznali s kim smo u grupi na svjetskom prvenstvu znali smo da će biti borba između nas i Brazila za prolazak u osminu finala. Odmah sam ih sve skautirao. I moram ti reći da Instagram profil tvog majstora je također bio skautiran i iskorišten protiv njega. Taj igrač je bio analiziran do najsitnijih detalja i Wu je bio pripremljen za to. Na našu veliku sreću, a na tvoju žalost, Wu je imao fantastičnu večer i najzaslužniji je za pobjedu protiv Brazila i za povijesni plasman Kine na svjetskim prvenstvima.

Tomo: Pustimo sada moje frustracije. Kako je bilo igrati tu utakmicu sa Brazilom? 

Marin: Ja mislim da nitko osim nas nije vjerovao u pobjedu protiv Brazila. Kad na papir staviš igrače i omjer kvalitete, a tek iskustva igranja, to je bilo neusporedivo. Međutim papir je jedno, a teren drugo. Sve smo pripremili do najsitnijih detalja, ali, jer nemaju iskustva igranja takvih utakmica, ne znaš kako ce igrači reagirati. Do poluvremena se baš i nismo dobro snašli. Onda smo promjenili obranu i napravili čudesan preokret za pobjedu.

Tomo: Kako ti je bilo biti na svjetskom prvenstvu? Kako ti je bilo biti dio toga događaja? Je li ti Doha možda i na neki način vrhunac trenerske karijere do sada?

Marin: Moje najveće natjecanje na kojem sam bio do sada i sigurno vrhunac karijere. Svi najbolji igrači na svijetu na jednom mjestu. Igra se najbolji vaterpolo. Zaista ono sta sam želio doživit.

Tomo: U mom novinarskom pripremanju za ovaj intervju naišao sam na podatak, da si u odsudstvu tadašnjeg prvog trenera VK Jadran, Mile Smodlake, kao zamjenski prvi trener vodio Jadrana do pobjede nad Jugom u Gružu. Naravno ti si tu bio samo zamjenik, ali svejedno si vodio seniorsku utakmicu i mrknuo Juga u Gružu. Prvo te moram pitati kako je bilo pobjediti Juga u Gružu. A drugo mi reci jesi li razmišljao, ili je li te vuče, da jednog dana postaneš prvi trener jedne seniorske vaterpolo momčadi? 

Marin: Ne dobija se Juga svaki dan, i još u Gružu! Sigurno moja najveća pobjeda u karijeri, a osjećaj je bio stvarno neopisiv! Iako sam u tome trenutku samo mijenjao prvog trenera Jadrana, Milu Smodlaku, koji nažalost zbog nekih zdravstvenih problema nije moga voditi tu utakmicu, ali svejedno sam se osjećao kao da sam ja, kao trener, u tome trenutku isto doprinuo toj pobjedi. Možda je to taj trenutak kada sam se prvi put osjetio kao pravi trener. I da ja to mogu. Mogu reći da sam prošao dosta toga kao pomoćni trener i naravno da imam želju bit prvi trener jedne seniorske vaterpolo momčadi. Trenerski posao te ne može vući, to ili moraš željeti ili ne možeš raditi.

Tomo: Kakvi su ti planovi za dalje. Šta misliš hoće li brzo doći trenutak kada ćeš sam sa sobom odlučiti da ćeš od sada jedino prihvačati ponude za prvog trenera i ništa drugo?

Marin: A imao sam plan nastaviti dalje raditi u Kineskoj reprezentaciji, ali nažalost oni su imali drugačije planove tako da ništa od toga. Sad sam na odmoru i idem ubrzo na pripreme s U18 reprezentacijom koji vodi trener Hrvoje Koljanin. Kao što sam već rekao, dosta sam toga vidio i prošao kao pomoćni trener i znam da sam spreman biti prvi trener. Sigurno ću morati jednom prelomiti. A kad ce doći trenutak? Ne znam, ali ako dođe koja ponuda sjest ćemo i razmislit.

Tomo: Nakon ovih novinarskih pitanja koja moramo pitati, vrijeme je za ono pitanje koje vjerovatno najviše zanima širu vaterpolsku javnost. Kao potpredsjednik VK Stari Mornar kako si ti zadovoljan igrama tvojih igrača na veteranskim VAL turnirima? Niste uspjeli obraniti prošlogodišnji naslov na kultnom Brodway turniru, koji se već drugu godinu zaredom održava u Slavonskom Brodu. Tek treće mjesto uz gorak poraz od 4:2 u polufinalu od ljutih rivala iz Zadra, Kolpo Morto. Kakvo je stanje u klubu nakon toga hladnoga tuša? 🙂

Marin: Stanje je alarmantno!! Opća je mobilizacija. U klubu radimo sve da se vratimo na šampionski kolosijek, a to neće biti nimalo lako. Nakon ozlijede (lom noge) i pauze od 8 mjeseci,  vratio se na gol naša stalna jedinica. Vuki. Koji nas je držao sve ove protekle godine, tako se nadan da će brzo uć u pravu formu. Ostali igrači su što zauzeti poslom, što obiteljskim obavezama tako da ne mogu kvalitetno trenirat i uć u pravu formu koja nam treba za pobjedit Kolpo i, izgledne kanditate za osvajanje ovogodisnje VAL lige, dubrovačke Gospare.

Tomo: I za kraj jedno filozofsko pitanje. Jer to je običaj ovoga serijala 🙂 Kad bih mogao birati, bili rađe da dobiješ ugovor od nekog kluba/saveza na 20 godina u kojima bi im pomogao na ozbiljne grane razviti jednu vaterpolo priču, ili bi rađe u manirama još jednog mornarevca Gorana “Pele” Sablića volio vidjeti sve šta se može vidjeti u vaterpolu i van njega, te kao neki vaterpolo misionar proputovati cijeli svijet?

Marin: Pele je trener koji je spreman otići bilo gdje, i on je u tome pronašao svoju put. On je jedinstven u svijetu vaterpola. Nema mjesta gdje se igra vaterpolo, a da on tu nije bia. Za sebe mislim da sam prije za opciju razvijanja neke vaterpolo priče nego sad putovati. Ali nikad ne znaš šta ti život nosi.