Mi suci nismo zvijezde, niti treba da ostanemo upamćeni

Jednom sam posjetio Sarajevo. Nadam se da ću i opet. Nekako život nikako da me ponovno nagna u taj zaista čarobni grad. Izvinite na patetici, ali nemam zaista nijednu drugu riječ kojom bi uspio sažeti dušu Sarajeva. Možda i nije red iti pokušavati sažimati nešto tako kompleksno, iznad svega ljudsko, što prolazi kroz samu srž ovoga grada. Nisan ja neki tu globetrotter, ali znan da je Sarajevo jedan od onih gradove koje nećeš pronaći igdje drugdi na ovome svijetu.

Većinu poznanstva moga današnjeg sugovornika Nevena Špoljarića i mene ja sam bio uvjeren da momak dolazi iz Gradca. Malog mista na obalama Makarske rivijere. Tamo smo se i upoznali na jednom turniru prije nekoliko godina. On je sudia taj turnir, a koliko san i skužia bia je i trener u lokalnom klubu. Dodali se priko fejsa. Završilo lito i ja gledan kako odjednom on nešto po Sarajevu predaje ispite, drži seminare, trenira dicu u Sarajevu, sudi bosansko-hercegovačku ligu. I sad si ja mislin kako je momak iz Gradaca otiša studirati u Sarajevo i poprilično je aktivan u vaterpolu, a za lito dođe doma u Gradac i tu trenira dicu… Znači, bukvalno sam fulao ceo fudbal.

Kad sam prije koji tjedan bia doma na godišnjem otiša sam do njega u Gradac i sili smo na jednu dugu kavicu i malo se ispričali. Ja sam njemu objasnio da ja nisam sportski novinar nego vaterpolista koji intervjuira i blogira, a on je meni objasnio da je on iz Sarajeva, a ne iz Gradaca u kojem liti trenira dicu i gdje ima obiteljsku kuću.

Poštovanje Nevene, pravo mi te zadovoljstvo ugostiti i prije nego se uhvatimo aktualnih vaterpolo situacija, problematike bosansko-hercegovačkog vaterpola, te same budućnosti vaterpola u ovome post-modernome svijetu možeš li mi opet objasniti kako to da ti dolaziš iz Sarajeva, a ne iz Gradca, te kako si pak završio u Gradcu?

– Meni je također veliko zadovoljstvo što sam sugovornik ovog našeg razgovora. Iako su roditelji porijeklom iz Hrvatske, živim u Sarajevu gdje sam završio i studij. A u Gradcu imamo malu obiteljsku kuću, tako da mi je Gradac drugi dom.

Odakle dolaze tvoja prva iskustva sa vaterpolom? Je li to već bila igra za koju si znao i htio si je trenirati, ili si pak nekako eto završio u vaterpolu?

– Zanimanje za vaterpolo se javilo upravo dok sam kao dječaćić gledao utakmice u Gradcu. U Gradcu sam se priključio školi vaterpola gdje sam stekao i prva iskustva. A i kroz par godina u Sarajevu se otvorio Olimpijski bazen gdje sam nastavio trenirati tokom svog školovanja.

Reci mi molin te, ali sad ozbiljno, ovo mi nikad nije bilo jasno. Zašto neko odluči biti vaterpolo sudac? Aj molim te objasni mi to. Kakva te situacija nagnala na tako drastične životne mjere? Moš li mi reći kada se zbio taj momenat kad ti se upalila (ili ugasila haha) ta lampica? Baš me zanima.

– Početkom studija počeo sam da radim kao trener, sa željom da mladima prenesem prave vrijednosti sporta, prvenstveno vaterpola. Sticajem okololnosti bio sam pozvan da polažem za sudca. Tada sam imao 18 godina i vaterpolo je za mene postajao sve značajniji i značajniji. Tako sam počeo pomalo suditi utakmice u Sarajevu i u Gradcu, a zatim sam počeo da dobijam pozive za druge gradove BiH i Hrvatske. Kontinuirano sam pratio i dešavanja u svijetu vaterpola. Kad god sam bio u prilici išao sam kao gledalac na međunarodna takmičenja. Na moju veliku sreću na europskom prvenstvu u Beogradu 2016. upoznao sam ljude koji su dali smjernice mom putu u vaterpolu. Ne samo da su veliki sudci nego su i istinski veliki ljudi te ne mogu, a da ih ovom prilikom ne spomenem: g. Boris Margeta i Vojin Putniković. I upravo je taj susret upalio lampicu.

Znači potrebna su tri sudca da se upali jedna lampica haha. Šalu na stranu. U našem razgovoru Neven je više puta ponavljao koliko su mu puta savjetom ili čak običnim razgovorom gospodin Margeta i gospodin Putniković pomogli. Nebitno, ali ako ću se već malo nasmijati onda je red spomenuti i ovu drugu stranu medalje. To je bilo nesebično i najprije ljudski od njih. Kapa do poda. Nego Nevene, jel nam moš još malo objasniti i dočarati taj tvoj neki sudački put. Maknimo igračko iskustvo sa strane. Svjesni smo da to zaista pomaže jednome sudcu, ali da nije ključno. Koje sve korake ti kao sudac u nastajanju moraš proči da bi mogao adekvatno suditi jednu utakmicu najvišeg kalibra?

– Kao i za profi sportaše tako i sudce najbitniji su treninzi i praksa. Što više trening utakmica, to više iskustva. Naravno, tu su pored toga i razgovori sa starijim i iskusnijim kolegama kao i snimci utakmica i testovi. Naravno, kao i u bilo čemu tako i u sudačkom poslu, praksa i trening je najbitniji. Koraci da se dođe do najvišeg ranga jeste prije svega želja za napredkom i učenje. Svaka utakmica bila ona ligaška, turnirska ili prijateljska neka je nova škola, škola koja nam može pomoći da napredujemo ako je adekvatno iskoristimo.

Postoji li neka hijerarhija među vama sudcima? Jel se stariji brinu o mlađima i te stvari, ili je svak za sebe? Jel možda možeš izdvojiti nekoga tko ti je dosta objasnio?

– Hijerarhija naravno da postoji, ali se neradi o nekoj strogoj hijerarhiji i nekom zatvorenom pristupu, svi smo skupa. I sam znaš da je vaterpolo mali sport i zaista svi su uvijek otvoreni za komunikaciju. Tu su delegati i kolege sudci. Stariji i iskusniji sudci zaista su tu za nas i uvijek su spremni pomoći. Naravno na nama mladima je da li ćemo savjete adekvatno primjeniti ili nastaviti po svome. Zaista u mom napredku i pomoći tu su bili prije svega Vojin Putnikovic i Boris Margeta. Boris mi je zaista mnogo pomogao u mom napredku i polaganju za LEN sudca. Također sam dobio priliku i da sudim sa njim što je za mene bila velika motivacija za dalji napredak. Dubrovačka podružnica sudaca je bila uvijek tu za mene i zadnje tri godine su mi dali i povjerenje i da sudim turnire u Dubrovniku kao sto je međunarodni turnir TOMO u organizaciji VK Juga.

Osim ovih praktičkih, kakvi još oblici sudačkog školovanja postoje? Pretpostavljan razno razni seminari koji traju po koji dan, ali postoji li igdi na ovome svitu neki centar za sudačko obrazovanje?

– Tu su seminari naravno kako međunarodni tako regionalni i nacionalni ovisno o savezu. Također naša udruga WWR objavljuje upute i dodatke kao testove na stranici. Centar na nivou Evrope za polaganje je u Ostiji blizu Rima. A na nivou Svijeta odnosno FINA-e postoje škole koje su svake godine na drugom mjestu ovisno o savezima koje predlože da budu organizatori. Naravno tu su uvijek tehnički sastanci prije prvenstava kupova itd.

Evo čisto da te upozorin šta te čeka ako se ikada sretnemo na suprotnim stranama u istoj utakmici. Uvik kad bi tia malo iznervirati sudca sam ima jedan trik. Nebi sudcu nikad direktno nista reka, nego bi se iz čista mira počea derati najbližem suigraču kako „NISAM JA KRIV ŠTA ON NEMA POJMA SUDITI“. Nekad bi me suigrači gledali “šta je ovome, jel ovi lud?” Međutim sudac nije čua taj dio, nego samo ovaj moj dio di se ja deren kako on nema pojma suditi. Malo sam ga uvridia, ali mi svejedno ne može ništa reći jer tehnički gledano ja aludiram mom suigraču da se fokusira na utakmicu, a ne da mi govori kako sudac loše sudi. Reci mi kako se ti nosiš sa ovakvin likovima ka ja haha? Jesi li možda imao ikakvih neugodnih iskustava?

– Pa uvijek među starijim igračima postoji ajmo reći testiranje mladih sudaca i gledanja njihovih pragova tolerancije. Naravno sve je na nama da li ćemo u pravom trenutku donjeti odluku i sankcionisati na vrijeme ponašanje igrača ili dopustiti da to ode u nedogled. Naravno rutina i autoritet kao i u svakom poslu stječu se godinama i iskustvom. Ja uvijek volim ponoviti riječi g. Borisa Margete mi nismo zvijezde, niti treba da ostanemo upamćeni. Što više ljudi priča o potezima igrača i o utakmici, a manje o sudcima to znači da je naš posao dobro odrađen. Naravno svi griješimo kako mi sudci tako i igrači, ali korektnost tokom igre i respekt je najbitniji.

U jednoj od emisija podcasta Pod kapicom gost je bio selektor srpske vaterpolo reprezentacije gospodin Dejan Savić. Nemoj me vatat za rič, ne znan koji je točno citat bia, ali znan da sam se apsolutno složia sa njim. Reka je nešto u stilu da je „On je korektan sportista, ali to ne znači da je fair-play igrač.“ ili obrnuto, ali skužia si šta sam tia reć i šta je gospodin Savić htio objasniti. Možeš li nam ti kao mlada sudačka nada u nastajanju reći tvoje mišljenje o ovoj izjavi haha.

– Svi iskusniji igrači ne samo u vaterpolu nego u svim sportovima poneseni nekim trenucima ajmo reći gledaju da zaobiđu pravila da bi dali svojoj momčadi prednost, ali da ne budu primjećeni. Naravno zato smo i mi tu kako bi srezali tu vrstu „iskustva“ i potrudili se da fair play dođe do većeg izražaja. Naravno sve je to sport i moramo u nekim trenucima shvatiti i igrače kojima je teško biti objektivan na naše odluke. Ali takav je sport i općenito posao. Mi smo tu da provodimo pravila, a igrači su tu da pokušaju da ih u nekim trenucima protumače na njima svojstven način.

Reci mi koje je stanje u bosansko-hercegovačkom vaterpolu? Daj jedan presjek šta se događa, na čemu se radi i šta se mijenja?

– Pa u BiH u zadnjih par godina zaista mogu reći da se stvari kreću nabolje. VK Banja Luka je bila organizator prvog kvalifikacijonog turnira za LEN ligu prvaka organiziranog u BiH. Također su i prošle godine igrali kvalifikacioni turnir. Tu su i timovi iz Sarajeva kao Invictum i Torpedo koji su zadnjih par godina redovni učesnici TOMO turnira u Duvrovniku. Također VK Borac iz Banja Luke sudjeluje u Slovenačkoj ligi a i VK Neum je u zadnjih par godina aktivirao mlade i okupio oko 70 članova što je za takvo mjesto veliki uspjeh. Igraju se državna prvenstva svake godine na turnirskom nivou, ali se nadamo da će uskoro zaživjeti i prava liga uz ovakav broj klubova. Moja je želja i nadam se da će se to kroz par godina ostvariti da par klubova iz BiH zaigra regionalnu ligu. Pokrenuli smo i projekte i beach water pola, nažalost ovog ljeta je korona poremetila sve planove, ali idućeg ljeta nadamo se promociji Mostara i Banja Luke kao ljetnih destinacija i promocije beach water pola.

Kakav je sustav natjecanja za mlađe i seniorske uzraste? Postoji li i ženska BiH vaterpolo liga?

– Imamo takmičenja za sve selekcije. Baš sam ja bio začetnik za žensku selekciju u Sarajevu, ali to još uvijek nije zaživilo što ne znači da neće. Naravno natjecanja nisu toliko učestala tokom godine radi broja klubova i finansija, ali kroz koju godinu i uz par entuzijasta koji i sada rade u BiH mislim da bi se ligaška natjecanja trebala igrati tokom čitave sezone. Tu su i kupovi koji se igraju svake godine…imamo kup federacije BiH i kup Republike Srpske, a zatim pobjednik kupa federacije i pobjednik kupa Republike Srpske igraju utakmicu za pobjednila kupa BiH.

A reci mi imaš li ti neku ulogu ili titulu u svemu tome? Radiš li ti za BiH savez ikakvu službenu dužnost ili samo ovu arbitarsku tokom utakmica?

– Ja sam trenutno saradnik vaterpolo saveza i svih klubova. Trudim se tu da im pomognem i putem gradskih sportskih saveza i olimpijskog komiteta da dobiju neke bolje uvjete i olakšice kao i da steknu promociju samog vaterpola. Koliko mogu i putem sudačkih veza trudim se da ih redovno obavijestim o turnirima u inostranstvu kako bi stekli još veća iskustva. Naravno suđenje je u prvom planu jer i kao dobar sudac mogu mnogo pomoći klubovima i ligi da bude još bolja. Tu su i seminari koje nastojim održati sa trenerima, ali i igračima kako bi još bolje ušli u igru i razumjeli pravila.

U nekom idealnom svijetu koji bi bili najbolji mogući koraci za BiH vaterpolo u ovome trenutku?

– Prije svega redovna edukacija ne samo nas sudaca nego i trenera. Naravno tu je bitno ajmo reći i neko razumijevanje od strane države u vidu cijena bazena, finansijske pomoći u organizaciji seminara i turnira. Ali mislim da stvari idu nabolje.

Nevene fala ti puno na tvome vrimenu za ovaj intervju. Cijela ekipa danče.hr skupa sa mnon želimo BiH vaterpolu i tebi puno sreće i zdravlja u daljnim pothvatima. I ako se ikada dogodi da mi sudiš u jednoj mojoj utakmici odmah unaprijed ti se ispričavam haha. Pozdrav još jednom i nadam se da će me ovaj moj životni put opet nekako odvesti do Sarajeva. Puno pozdrava i tvojim klincima.