Ima li nade za vaterpolo?
Poštovanje svima. Da li se stvari u vaterpolu stvarno mijenjaju? Do prije koju godinu smo krivili jednu grupu ljudi, pa su onda oni napokon otišli. I sad došla druga grupa ljudi kojoj su dvije stvari išle u prilog. Prva je ta što ne možeš biti gori od svojih prethodnika, a druga je ta što se ima toliko prostora za napredak. I nakon godine dana od dolaska novih ljudi na vodeće pozicije ne mogu si pomoći nego stjeći dojam da je vaterpolo od davno jedna veoma mekana i neozbiljna institucija, te da će se teško to promijeniti u neko skorije vrijeme.
Ne razumim ova reprezentativna natjecanja. Suđenje ne razumin. Sudce. Ne razumin. Ulogu delegata, ne razumim. VAR odluke ne razumim. Isto ne razumim zašto tko god da piše članke za LEN i dalje piše članke za LEN. Svaki „naslov“ ima barem po jednu riječ sa „navodnicima“. LEN članke sam baš rijetko čitao, ali sada im počimam i naslove baš rijetko čitati. A od rijetkih stvari koje sam pročitao je izjava od predsjednika LEN-a u kojoj kaže da su u zadnjih godinu dana napravili skoro 70 pozitivnih promjena „for the good of the sport“. Ja sam se nadao jednoj, ili bar dvi pozitivne promjene. A ovi napravili skoro 70. Ne znam koliko od tih 70 se završava sa „…EU funding.“, ali na papiru to kao djeluje da se radi. I tek tada sam ja sve shvatio. Ja sam si utripovaoda se događaju određene promjene unutar vaterpola koje ja pokušavam registrirati, ali nekako ne uspijevam. I onda mislim da ja tu nešto ne razumim. A u biti prava istina je da se mi nismo pomakli s nulte točke. Usudio bih se reći da trenutna situacija u vaterpolu čak djeluje beznadnije nego prije par godina. Usudio bih se reći da je situacija toliko ozbiljna da nemamo mjesta za optimizam.
Danas počimamo biti svjesni da nisu samo institucije bile krive za baš svaki detalj u vaterpolu. Istina mnoge vaterpolo institucije su postavile temelje radnih navika i očekivanja za vaterpolo funkcionere, kao i za njihov moralni kompas, ali mnogi ljudi su samo čekali i slijedili. Danas imamo isti problem kao i prije. Ljudi čekaju da im netko riješi njihov problem, a realno mogu ga sami sebi riješiti. Na primjer ovo šta je HAVK Mladost održala seminare iz financijske pismenosti. To je odličan primjer kako osvještavati i obrazovati ljude kroz sport. Samo ako prva lekcija na tom seminaru nije bila „Zašto potpisati za HAVK Mladost nije baš najpametnija financijska odluka“ onda ja ne znam koja je poanta tog seminara. To što je Mladost organizirala jedan takav seminar je odlično u teoriji, samo u praksi je malo smiješno, skoro pa i nakaradno, šta je od svih baš Mladost prva organizirala jedan takav seminar. Ako sam falia pravilno napisati ime zagrebačkog vaterpolo kluba Mladost, izvinite mi, ali ne znam koje im je zadnje pravno ime. Sad imaju novi logo, možda su opet promijenili i ime. A ovakvih nakaradnih primjera kao s Mladosti ćemo imati dok god vaterpolo institucije ne budu aktivno i savjesno radile na osvještavanju i obrazovanju ljudi, saveza i klubova. I to nije kritika na račun institucija. I oni su u neprijatnoj situaciji. Oni sami moraju pokazati dokaze svoga rada da opravdaju dano im povjerenje, a s druge strane radeći to uvelike utječu na povjerenje ljudi jer djeluje kao da se pravdaju. Nezahvalna pozicija, ali na kraju dana to je jedna liderska pozicija čiji primjer se koristi kao obrazac ponašanja kroz hijerarhiju i zapovjedni lanac unutar našeg sporta. Možda je problem Mladosti više problem zagrebačkog sporta, nego samog vaterpola. Svejedno je i to slika vaterpola i nameće se pitanje za jednog vaterpolo lidera, što učiniti u toj situaciji? Kako se odnositi s tim primjerom „najboljeg i najuspješnijeg kluba na svijetu“ kako se oni oslovljavaju?
Ali da ne bi bilo sve tako sivo pobrinuo se ovaj put gospodin novinar Bauer. Čovjek koji možda nije najbolji sportski novinar, ali zato ima najbolju profilnu sliku među sportskim novinarima. Pročitao sam neki njegov članak od prije koji dan, možda tjedan. I pravo me zbunilo. Za divno čudo, čovjek je napisao skroz normalni članak o vaterpolu. U puno manjoj mjeri je koristio one svoje tipične podilazne i sublimalne bauerizme i po prvi puta meni je djelovalo kao da on to ipak može. Moram isto napomenuti da je u ovome članku pisao o trenutnoj situaciji u srpskom vaterpolu, ali na što smo sve navikli ovo je bilo baš za pohvalu. Pravo novinarski je koristio svih pet W-a novinarstva. Who?(Srbi), What?(unutarnje svađanje srpskih klubova oko raspodjele državnih novaca), When?(zadnjih par tjedana), Where?(u Srbiji)i Why? (jer su Hrvati bolji od Srba). U jednu ruku točno ono što se od njega i očekuje, a opet je na momente bio lucidan. Moram pohvaliti i HVS, ili njihov media team. Zasad šta vidim vezano za ovaj turnir u Zagrebu mi djeluje skroz ok. Članci. Objave. Slike. Sve na vrijeme. Nije sada neki top topova. Ima mjesta za napredak, ali ako ikome znači ja sam zadovoljan. Pod „Ja“ mislim na skupinu ljudi u koju ja spadam. Rane 30-e, žena i malo dijete. Pretpostavljam da većina vaših pregleda po fejsbuku uglavnom dolazi od generacije ljudi starijih od mene. Bar je tako kod mene na mom fejsbuku. Ne uspoređujem, nego želim reći da iako medijska produkcija HVS-a nije top topova, mislim da je dovoljno dobra da uradi neku razliku na tržištu na koje oni ciljaju. Možda neki iz njihovog media team-a imaju svoj posao zahvaljujući člancima proizašlih sa danče.hr-a ili možda čak iz moga pera. Možda. Bilo kako bilo nema potrebe zahvaljivati mi, ja sam vas već odavno priželjkivao. Možda ste zakasnili nekih 10 godina, ali drago mi je da ste sada ipak tu.
Kad sam već kod populacije starije od mene. Ima jedna stvar s društvenim mrežama koju sam previdio i koja me dijelom i iznenadila. Znao sam da će prije ili poslije starije generacije otkriti prednosti društvenih mreža, te da će doći do određenih promjena. I pretpostavljao sam da će se na nekom kraju tih promjena stvari ipak vratiti u normalu. Mlađih je ipak više. Barem je to tako uvijek bilo. Ili barem je uvijek takva predožba bila. I onda je došla korona i napokon su se dogodile te očekivane promjene na društvenim mrežama. Ljudi su ostali doma sa svojim mobitelima i ova gerijatrija od 50+ godina je otkrila društvene mreže i počela ih uzimati za ozbiljno. Skoro preko noći je situacija na društvenim mrežama dobila zaokret iz jedne mladenačke krajnosti u neku skroz drugu gerijatrijsku krajnost. I sad sam ja očekivao neki trenutak kada će se fokus na društvenim mrežama početi odmicati od gerijatrije, njihovih tema i načina razmišljanja. Ali nikako. U početku nisam razumio, ali sam kasnije shvatio gdje je nastao problem. Ako pogledate trenutnu demografiju većine europskih zemalja, ugrubo govoreći, danas postoji jednak broj ljudi koji su stariji od 60 godina i onih koji su u kategoriji od 25 do 45 godina. Jel znate onu izjavu „u moje vrijeme“? E pa ovo je za sve one koji govore kako je u njihovim vremenima bilo bolje. Nikad nisu postojala vremena kao danas u kojem toliki postotak starijih govore mlađima kako je u njihovo vrijeme bilo najbolje. I to preko društvenih mreža. Samo zamislite taj oksimoron od situacije gdje ljudi samoinicijativno koristite modernu tehnologiju za izražavanje kako je prije bilo bolje.
Nego da se vratim na situaciju u srpskom vaterpolu. Kao priča se o jednim temama, a svodi se sve na neke novce. Realno gledajući dok god ima novaca za raspodjelu sve je u redu. Možda se nekome ne sviđa koliko netko ima, ali realno gledajući bar se još uvijek ima novaca za vaterpolo. I možda ovo zvuči malo sirotanski od mene, ali više je zabrinjavajuće da bi možda moglo doći vrijeme kada se neće za nikoga imati novca. Situacija s plinom, grijanjem i cijelom tom situacijom je daleko od završetka. Usudio bih se reći da će dolaskom proljeća završiti tek početak ove cijele situacije. A grijanje bazena nije jeftino. Situacija nije za zajebanciju. Ja ne znam koliko se oslanjaju ovi iz LEN-e na dobivanje novaca iz ovih EU fondova, ali meni se čini da bi puno toga novca moglo biti alocirano za nešto drugo. Pripreme za sljedeću zimu su već počele. Najveća briga svih država unutar Europe i europske unije je uskladištiti što veću količinu plina u svoje zalihe. Ne samo zbog grijanja, to je najmanja briga ovdje, nego da se može kontrolirati cijena plina. Ako bude manjka zaliha, a viška potražnje. Možete sami zaključiti konzekvence. I to ne samo na cijene za grijanje, nego za cijeli lanac opskrbe. A plin je samo jedan dio cijele priče unutar problema koje trenutno brinu energetski sektor Europe. Ne bih govorio o ovome da moderni vaterpolo uvelike ne ovisi o grijanju bazena, ali igranje vaterpola na 16 stupnjeva prestaje biti vodeni sport i postaje jedan od onih ekstremnih zimskih sportova. Istina postoji ljeto, ali ta tema je gubitak vremena. Možda je i bolje tako. Zimski vaterpolo je za vaterpolo funkcionere i institucije, a ovaj ljetni za nas prave zaljubljenike. Tako da je moje mišljene o ciloj ovoj situaciji u Srbiji, da dok god se ima para oko kojih se ljudi svađaju, sve je u redu.
A da vam odgovorim na pitanje s naslova članka. Ima li nade za vaterpolo? Nadam se da ste si čitanjem ovoga članka dopustili malo optimizma jer dok god je ovakvih kao ja, uvijek ima nade za vaterpolo. Moje ime je Tomo Bujas. Pozdrav i stojte mi dobro.
PS
Jel može netko iz CRO-wp media team-a popričati malo s gospodinom novinarom Bauerom i nagovoriti ga da ipak promijene svoju profilnu sliku. Ja se u članku malo zajebavam s najboljom profilnom slikom, ali mislim da bi me on mogao ozbiljno shvatiti. Ako vam nije jasno zašto vas to pitam jednom kada odete na fejsbuk stranicu gospodina novinara Bauera sve će vam biti jasno haha. Hvala vam i lijepi pozdravi.