Vaterpolo stranci

Poštovanje svima, dobro došli u još jednu epizodu vaterpolo egzistencijalizma. Biti stranac, kada pričamo o sportskim strancima, onda uglavnom mislimo na sportaše i sportašice koji su rođeni u drugoj državi od one u kojoj se natječu. Ustaljena praksa u vaterpolu je dijeliti se po državama i koncipirati naša najvažnija natjecanja oko naših nacionalnih identiteta i dogovorenih granica. Stranci u vaterpolu su se unutar takve vaterpolsko-natjecateljske hijerarhije definirali i regulirali. I to nije bilo samo u vaterpolu, nego u većini sportova. Možda čak i u svim sportovima.

Proces reguliranja je nešto što je u našoj DNK. Potreba za tim procesom je nešto šta dolazi s rođenim instinktom za preživljavanjem i rođenim instinktom za zajednicom. Ako naš mozak zna da je nešto regulirano, ima jednu brigu manje i osjeća se za jednu brigu mirnije unutar zajednice u kojoj te regulative djeluju. Trenutno se tako događa i s digitalnim zajednicama i digitalnim teritorijem, koji se u isto vrijeme i stvara i tehnološki razvija i osvaja i regulira.

Zadnjih 20 godina razvojem digitalnog tržišta, zbog zakašnjele reakcije regulatora, mnoge kompanije su sasvim razumljivo koristile „ko prvi njegovo“ metodu. Većina je čak svjesno odabrala put kojim se prvotno brinu o osvajanju i kontroliranju tržišta, a tek onda o kvaliteti vlastitih digitalnih proizvoda i profita za investitore. Zapravo većina tih novih modernih kompanija nisu uopće profitabilne za svoje investitore, ali investitori nastavljaju ulagati u njih zbog digitalnog tržišta koje su te kompanije osvojile i dijelom stvorile. Bar su dosad nastavljali ulagati. Imam blagi filing da bi se te stvari mogle brzo promijeniti, te da će investitori početi tražiti natrag nešto za sva njihova pusta ulaganja. Stvari postanu zanimljive za svih kada se kompanija iz jedne države vješto pozicionira u neku globalnu situaciju gdje državni organi i institucije države, iz koje ta kompanije dolazi, mogu imati koristi od te kompanije. A stvar postane još zanimljivija kada drugačije države imaju drugačije mehanizme reguliranja jednog te istog digitalnog entiteta, tj. kompanije. Zahvaljujući mom iskustvu kao ministar vanjskih poslova Republike Danče, te zbog cijenjenog statusa Republike Danče u globalnoj geopolitici, češao sam ramena s mnogim dužnosnicima svijeta i mogu vam reći jedno. Vanjska politika jednog suverenog entiteta nije ništa drugo nego poluga koja se koristi za unutar političke situacije tog istog suverenog entiteta. Što je na neki način dobro i zdravo za taj entitet jer, neovisno o unutarnjoj igri prijestolja, te poluge omogućavaju priljev novih informacija i znanja za svih unutar tog istog reguliranog entiteta. Ovo nije prvi put da se naša civilizacija i razne naše kulture susreću s napretkom na globalnoj razini. Meni se čini, da će većina ovih modernih digitalnih kompanija jednog dana prestati biti kompanije, te će jednostavno preuzeti ulogu digitalne infrastrukture i predložaka za buduće kompanije sličnog karaktera i niše. Na prvim velikim globalnim i digitalnim kompanijama se ova generacija regulatora učila. Učinili su puno grešaka, te su se postavili u situaciju da neregulirani objekt djeluje ozbiljnije, informiranije i učinkovitije nego oni sami. A nikad nije dobro da kuća izgleda loše. Tendencija nereguliranog objekta bi trebala biti ka tome da ga se regulira i samim time legitimira među određenom zajednicom koja je regulirana istim regulama. Čak i bez institucija postoje unutarnji mehanizmi skupine u kojoj kolektivni instinkt za preživljavanjem donosi odluke za boljitak svih nas. Institucije su samo proizvod i pokušaj interpretiranja tih kolektivnih bioloških mehanizama.

Nemojte me krivo shvatiti, ali Tony Montana je djelomično bio u pravu. I ljudi i regulatori trebaju da im netko bude „bad guy“. Što ne mora nužno biti loše. Svaka generacija i društvene promjene trebaju „bad guys“-e koji će malo iskoristiti nastale rupe u sistemu. Sistemu, koji će ih kasnije pred očima svih tradicionalno žrtvovati na oltaru društvenog napretka. Na oltaru društva, koje će ih kasnije iskoristiti kao simbole i referentne točke za buduće naraštaje. Zbog naših bioloških mehanizama, sistem i igra su postavljeni tako da uvijek netko mora biti kriv. Meni se čini da najveći problemi nastaju kad ponestane „Bad guys“-a. Paradoks svega je da bez konstantnog priljeva novih i nereguliranih situacija, mnogim regulatorima bi bilo jako teško opravdati svoju ulogu, a samim time i svoju zaradu, a jedini posao državnih organa bi bio održavanje statusa quo. Koja je poanta regulativa i regulatora u sportu? Jel regulativa čvrsta stega, pametno usmjeravanje, građenje infrastrukture, ili osvajanje tržišta? Jesu li sportskim regulatorima također potrebni „Bad guys“-i? Ili su regule u sportu kao oni kosi toranj u Pisi? Gradiš i adaptiraš se promjenama u samom fundamentu građevine. Pa ako ti se toranj malo nakosi, ne znači da ga trebaš srušiti. Samo nastavi graditi po tlocrtu koji je adaptiran trenutno nastaloj situaciji. Kosi toranj u Pisi je savršena metafora za trenutno stanje digitalnih sportskih regulativa. Ne govorim o vaterpolu samo, govorim o svim sportovima. Te regulative su bile nešto što me brinilo od moga prvoga članka. Koliko god je lijep osjećaj imati slobodne ruke i izbaciti iz sebe šta god ti je na pameti, nešto je u svemu tome bilo skoro predobro da bi bilo istinito. Na vlastitom primjeru sam vidio da postoje neke rupe u sistemu koje se još nitko nije usudio regulirati, te sam ih ja malo iskoristio i malo se progurao. Onda dođeš na drugu stranu i očekuješ da će ti se nešto dogoditi, ali nitko ništa. A dobro, i nastavim dalje. Puno je pomoglo to šta pišem za danče.hr, pa te puno njih javno ignorira i drži na udaljenosti od nekog mainstream-a. A ja svakim novim napisanim člankom sam osvajao sve više novog tržišta. Pa sam onda samo nastavio prolaziti kroz te rupe pazeći da ne poljuljan svoj okoliš previše. Na primjer. Je li vi znate koji je najgledaniji hrvatski vaterpolo video na fejsbuku? 🙂 Uredniče stavi ovdje najgledaniji hrvatski vaterpolo video.

Ovaj video je dosad vidjelo preko 380 000 ljudi. I to velikom većinom na područjima bivše države, jer mi je to bilo ciljano tržište. Dakle minimalno svako 20a osoba s područja bivše države je vidjela ovaj video. Nemojte me krivo shvatiti, ali kad kažem bez ičije pomoći, to nije kukanje i žaljenje. Moj tempo osvajanja je mnogo spor, ali zasada djeluje i to bez ičije pomoći. Čak mislim da većina hrvatske vaterpolo javnosti i ne zna za podatak da ja imam najgledaniji vaterpolo video na fejsbuku među Hrvatima. A i ne pripadam hrvatskoj vaterpolo javnosti.  A ako nastavim raditi to šta radim, čak i ovim mojim mnogo sporim tempom, samo je pitanje vremena kada ću doći do te neke mainstream hrvatske publike, bez da ikad postanem javna osoba unutar hrvatskog vaterpola. A to je u vaterpolu dosad neviđeno.

Ne virujem da se sjećate, ali moj prvi samostalni članak na ovoj stranici je bio o situaciji u kojoj se zadesio jedan naš vaterpolista. Gospodin Jovan Vavić se stavio u ne baš zavidnu situaciju, ali se na njegovom primjeru mogao primijetiti nadolazeći trend sve veće potrebe za reguliranjem. Naravno u članku također stoji kako po mom mišljenju vaterpolo zajednica ne treba gospodina Vavića dodatno osuđivati i odstraniti nego mu pružiti još jednu šansu, jednom kad riješi svoju situaciju naravno. Ne virujem da bi on bio zainteresiran, ali ja bih vrlo rado napravia i intervju s njim. Možda je sada situacija kada nije najpametnije asocirati se s nekim kao gospodin Vavić, ali mislim da čovjek svejedno može od njega nešto naučiti, a vrijeme će pokazati svoje. Ja nisam neki tu biznismen, ali mislim da će ubrzo postati sasvim legitimno reći u javnosti da radiš nešto korisno i humanitarno zbog poreznih olakšica. Sve te udruge i čaritiji. Svi bogati imaju te neke kurce palce. I ja bi želia skužit kako u budućnosti moj porez uložiti negdje nešto, neke dobrotvore zaklade i te šeme, a da bude legitimno naravno. Ne ovako kao gospodin Vavić haha. Zato baš i je najbolje pitati gospodina Vavića 🙂 .

Vaterpolo u mom životu nije imao samo ulogu sporta, nego je imao i ulogu dalekozora. Zahvaljujući vaterpolu mogao sam vidjeti daleka strana mjesta koja bez vaterpola vrlo vjerojatno nikad ne bih vidio. Zahvaljujući tom dalekozoru moj život je na kraju postao jedna avantura. Živeći svoju sportsku avanturu nikad nisam dopustia da mi priče o dobru i zlu utječu na kurs moga putovanja. Ako nešto uzimate s toliko integriteta, kao što ja uzimam vaterpolo, onda znate da svaka odluka dolazi s dozom pozitivnog i dozom negativnoga. Znate da svaka odluka u jednom pravcu uzrokuje valove u drugom pravcu. Znate da svaka akcija uzrokuje i reakciju s kojom ćete se prije ili poslije morati nositi. Ne postoje apsolutno dobre i loše odluke. Postoji samo izdržljivost i upornost u sprovođenju vlastitog nauma. Najlakše je biti u pravu, jer na kraju se ionako sve svede na to tko je voljan platiti cijenu za odluke koje je donio. A svaka odluka ima svoju cijenu. Iz osobnog iskustva, a vjerujem da većina vas može to potvrditi iz vašeg iskustva, ali nekad ne trebaš preći nijednu fizičku granicu da bi postao stranac ili se osjećao kao stranac. A ono šta vam ja želim reći ovim tekstom je da današnji vaterpolo stranci nisu kao nekadašnji vaterpolo stranci. Po čemu? Vratite se na početak i pročitajte ponovno tekst ovoga vaterpolo stranca. Moje ime je Tomo Bujas. Pozdrav i svako dobro.

PS

A ako mislite da se ubrzo nazire kraj svim ovim digitalnim revolucijama i globalnim promjenama, nažalost… morat ću vas razočarati. Mislim da kraj nije niti blizu, čak bih se usudio reći da nismo stigli niti do sredine. Mislim da smo trenutno tek stigli do kraja početka. Zato nadam se da vas zadnjih par godina nije previše potrošilo, jer pravi spektakl tek započinje. Pozdrav i svako dobro.