Dubrovnik – Skoplje – Višegrad

Iako sam više puta pisao moto putopise na  stranicama dance.hr kada sam putovao s većim motorom, ovo je nešto malo drugačije, putovanje vespom je izazov i nije za svakoga nego za istinske zaljubljenike u ovaj kultni motor koji imaju dozu ludosti i odvažnosti za uputiti se dvotaktnim motorom od 150 – 200 kubika starim 35 godina na dalek put. Iako je vespa vrlo izdržljiva i pouzdana morate znati osnove mehanike za otkloniti kakav kvar ako se dogodi na putu.

Moje veza s vespom traje od moje 16-e godine (1996.)  kada sam položio vozački ispit i do danas je konstantno vozim. U Vespa klub Dubrovnik sam se učlanio 2019. godine i nisam požalio, to je klub istinskih zaljubljenika u vespu koji vole putovanja i druženja na vespa susretima diljem Hrvatske i okolnih zemalja. Vespisti su posebna sorta motorista, pitomi i kulturni ljudi koji nisu isključivi i ne zanima ih ništa osim dobre zabave i druženja sa svojim prijateljima ma u koju god zemlju došli, ta kemija, ljubav i poštovane prema jedni drugima i ovom motoru je iznimna.

Ovaj susret u Skoplju koji se održao 27.-29. 5.2022. g. moji prijatelji iz kluba i ja planiramo već sigurno pola godine i na kraju zbog privatnih razloga, a i zbog loše vremenske prognoze na put za Skoplje išao je veteran Vespa kluba Dubrovnik Agran Avdulahi na PX 200, i moja malenkost s Vespom NV 150 tzv. Indijkom, s nama je išao i moj otac Tonći na BMW f 650 motoru.

Kao što sam već rekao razlika putovanja na velikom motoru i vespi od 150 kubika je ogromna i zato motoristi strašno poštuju vespaše koji na gumama sličnim onim na karijoli voze zavidnim brzinama i putuju po svijetu.

Plan putovanja do Skoplja od oko 510 kilometara je bio da u četvrtak 26.5.2022.  krenemo zajedno popodne i da prvi dan prevalimo 210 kilometara do Skadra u Albaniji, međutim Agi je morao raditi do kasno popodne te smo oko 3 i po Tonći i ja krenuli prema Skadru i to preko Trebinja, Nikšića i Podgorice.

Putovanje je teklo odlično na cesti nije bilo gužve i u Skadar stižemo oko 7 i po uvečer te uz jedvite jade i pomoć  dobrih albanskih prolaznika nalazimo apartman koji se nalazio u strogom centru starog dijela Skadra i kojeg nismo ni s GPS-om uspjeli naći. Agi se zbog posla uputio prema Skadru dosta kasnije  te je preko crnogorskog primorja stigao u Skadar oko 9 i po uvečer. Noć je odavno pala te se nekako preko Vibera lociramo i nalazimo u kafiću u starom dijelu grada.

Agi nam priča kako je vozio po mraku od Starog Bara prema Skadru po uskom zavojitom starom putu i pratio je jedan auto kako bi mu bolje osvjetljivalo put, kad je auto skrenulo s puta ostaje sam i tad mu izgara kratko svijetlo na vespi i ostaje u mraku na ne baš prometnoj cesti, sreća dugo svijetlo mu je radilo i tako sretno stiže do Skadra.

Nakon smještaja u obližnjem apartmanu i idemo na večeru u već nezaobilazni restoran Elita koji nudi odličnu hranu i uslugu.

Buđenje u petak 27. 5. oko 5 i po, lagano vezivanje kufera i pokret prema albanskim gradovima Lješ i Milot, cesta je odlična skoro kao autocesta. Usput pijemo kafu i na ulasku u Lješ oko 8 sati nas dočekuju nepregledne kolone auta vjerojatno ljudi koji idu na posao ili na placu u Lješ, na ove situacije moraš biti spreman ako ideš u Albaniju, nama s motorima je to lako zaobići, ali da smo u autu ne bi nam bio baš svejedno.

Na auto put prema Kukešu i kosovskom Prizrenu se priključujemo vrlo brzo u mjestu Milot i lagano uzbrdo po lijepom i toplom danu napredujemo prema Skoplju.

Vespa može s jednim punjenjem tanka proći oko 150 km tako da stalno moramo paziti na gorivo iako mi imamo po jednu bocu benzine u pretincu ako zatreba. Ove naše vespe nemaju miješalicu za dvotaktol tako da prilikom svakog tankanja se ne smije zaboraviti uliti ulje u rezervoar inače ćemo biti u velikim problemima.

Vespa od 200 kubika je znatno jača i pogodnija za putovanje od vespe 150  pogotovo po autocesti, ali to nije nikakva prepreka i mi nastavljamo hrabro dalje iako je vjetar počeo jako puhati u prsa i to je jedan od najvećih problema pogotovo meni koji sam visok 198 i imam 115 kg tako da moram se dosta sagnut ispod vjetrobrana da smanjim udare vjetra koji jako usporavaju vespu.

Negdje oko Prizrena sustižemo ekipu vespa kluba Skadra njih petorica s PX 125 i 150 svi sagnuti lagano krstare prema Prištini. 

Nedugo zatim se pojavljuju prvi problemi na ovom putovanju, na mojoj vespi osjetim dva zastoja u vožnji i zatim se potpuno ugasi.  Agi i Tonći staju, a ja odmah govorim da je pošlo električno paljenje i sreća da sam u kolege Nikše uzeo drugo za svaki slučaj, ali Agi zakurbla vespu i ona upali na zub. Nešto je tu čudno nije struja i odmah nastavljamo dalje.  Ista situacija se ponavlja pri jednom izlasku iz tunela prije Prištine gdje otvaramo karburator, čistimo dizne i filter benzine ali to je sve uredu, kraj nas prolazi Franjo iz Zadra na žutoj vespi GTS 300 i ekipa iz Skadra koja pita jeli sve uredu, ali vespa opet pali na prvu tako da smo im rekli da je sve ok i da lagano nastavljamo. Problem je bio u dotoku benzine, kasnije u razgovoru s predsjednikom grčkog kluba koje mi je rekao da zna za to i da je problem u čepu rezervoara, rubinetu ili dužini crijeva od benzine, kasnije sam kad se ovo dogodilo okrenuo sam rubinet više puta i ostavio ga na rezervi, više nije bilo problema do Dubrovnika. Neponovljivo iskustvo i nešto što ovom putovanju daje jednu drugu dimenziju, što bi Riper iz Pipsa rekao “klinci nikad neće znati što bi bilo da se vrati, to ljeto…”

Tonći i ja smo rekli Agiju da nastavi punim gasom prema Prištini budući da je išao vidjeti svoju rodbinu i da ne dangubi iako on to nije htio i inzistirao da ide s nama da jer tada nismo znali što je ustvari problem.

Agi nastavlja prema Prištini, a mi lagano dolazimo nastavljamo auto putem preko Prištine do granice s Makedonijom. Od Skadra do Skoplja ima 300 kilometara.

U popodnevnim satima ulazimo u Skoplje te uz veliku gužvu dolazimo do hotela Continental u kojem su bili smješteni vespaši  koji su stigli na susret iz okolnih zemalja.

Mi se smještamo i čekamo Agija koji dolazi oko 9 uvečer. Agi i ja s vespama idemo u kafić u centru grada gdje se družimo s ostatkom vespaša koji su došli iz Albanije, Slovenije, Grčke, Rumunjske, Srbije, Hrvatske…

Prijatelji iz Skoplja su pravi domaćini te su ostavili svoje kontakte na recepciji hotela ako bilo što trebamo tako i prijevoz po Skoplju ako se ne znamo snaći, svaka im čast na organizaciji susreta.

Iza kafića idemo po Skoplju u gluho doba noći  i tražimo fast food da što pojedemo, Agiju vespa počinje trokirati između semafora, odmah stajemo skidamo bubreg i popravljamo kvar, nekako je bubreg lupao u lulicu svjećice te je skroz iskrivio i slomio, tako da smo zamijenili svjećicu i nastavili dalje u noć.

Sutra dan je  subota i glavni dan vespa susreta tako da idemo u hotel na zasluženi odmor.

U hotelu nije valjao wi fi signal tako da se  Agi  s pravom  jako naljutio na djelatnike hotela i na kraju kupio makedonsku sim karticu, ali zaposlenici hotela nisu se baš uzbuđivali oko tog po njima minornog problema.

Subota ujutro je i okupljamo se u centru grada u kafiću i obližnjem parku. Na susretu je bilo preko 100 vespi iz svih okolnih zemalja. Organizacija je vrhunska, dobrodošlica i pažnja koju pružaju ekipa iz vespa kluba Skoplje prema svim sudionicima je vanserijska, jednostavno to gostoprimstvo Makedonci imaju u sebi i tu ih je teško nadmašiti. Dobivamo majice i hrpu kvalitetnih poklona od organizatora i oko 11 sati  pod policijskom pratnjom u koloni obilazimo cijelo Skoplje i idemo na jezero Matka udaljeno 20–ak kilometara gdje nas očekuje izlet barkom do obližnje špilje i organizirani objed.

Nakon par piva slijedi natjecanje u sporoj vožnji gdje sam ispao u dosta dobroj konkurenciji ali sam dostojno branio boje dubrovačkog kluba.

Slijedi obilazak jezera i špilje gdje nas je i kišica malo uhvatila ali brzo je prošla.

Slijedi objed i kratki odmor prije povratka u Skopje, Agi u međuvremenu dobiva sponzorsku Denso svjećicu koja odgovara kao samo za PX 200 što se kasnije pokazalo korisnim jer je meni pri polasku put hotela izgorjela svjećica koju mijenjamo sa sponzorskom i uz pratnju lokalnog vespaša i njegove kćerke koji su nam pokazali put po laganoj kišici stižemo do hotela na kratki odmor prije večernje zabave.

U 9 uvečer je najavljena zabava u kafiću u centru grada gdje ja idem pješke, a Agi dolazi s vespom.

U kafiću srećem Franja iz vespa kluba Zadar koji se isto kao i ja čudi kako nema žive duše u kafiću, uskoro dolazi i Agi i mi idemo zajedno pogledati centar Skoplja koji je u blizini i malo ubiti vrijeme dok čekamo druge vespaše.

Na Skoplje i njegovu arhitekturu u centru  se trebate stvarno pripremiti jer to je jedna čudna mješavina arhitektonskog kiča, staroga i novoga, betonske Karake u rijeci Vardar, nebrojene brončane skulpture u koje su ulivene tone i tone bronce, mramorne zgrade kakve niste nikad vidjeli, sve u svemu jako zanimljivo i konfuzno.

Polako se kafić  puni i oko 10 i 30 uvečer dolaze svi vespaši, a bend kreće prvo lagano, a onda ide prava zabava, tradicionalne makedonske i srpske stvari, pa sve jači i brži ritam, mi pijemo špricere i uživamo, odjedanput kreće strašna kiša i oluja, svi sakrivaju vespe od kiše ispod velike betonske tarace.

Domaćini časte sve sudionike s ovalima vrhunskih ćevapa s roštilja tako da pive i špriceri još bolje klize niz grlo.

Zabava se zahuktava, pjevačica sjajno pjeva, čaše se prazne i tako do 1 i 30, uzimamo zahvalnice, Agi mora ujutro krenuti put Grada ja ostajem još jednu noć u Skoplju i idem put Srbije.

Na kraju sjedam iza Agija na njegovu vespu i idem bez kacige po mokrom putu prema hotelu, pozdravljamo se i idemo na spavanje.

Nedjelja je 29.5. ostajemo još jedan dan u hotelu koji iskorištavamo za razgledanje Skoplja i odmaranje, ipak smo zaslužili malo predaha.

Idemo na bazar tj. placu koja se nalazi u Albanskom dijelu grada i nalazimo jedan skriveni restoran u kojeg dolaze lokalci, a zove se Galerija 7 u kojem dva mladića prave turske specijalitete koji se nazivaju Lahmacun i Pide, svako sve preporuke ako se nađete u Skoplju.

Agi se javlja oko 6 i 30 popodne da je stigao u Dubrovnik budući da je morao biti na poslu u ponedjeljak te kaže da je sve bilo uredu na povratku osim sat, dva kiše koja ga je uhvatila oko Prizrena.  Vespa je radila kao singerica. Agiju svaka čast jer nije lako se uputiti sam iz Skoplja do Dubrovnika vespom, za to treba imati ogromnu volju i hrabrost.

Ponedjeljak je 30.5.2022. ja s ocem nastavljam dalje putovanje po Srbiji, plan je bio da taj dan pređemo 320 kilometara od Skoplja do Vrnjačke Banje. Buđenje oko 5 sati, sedlanje motora i pokret iz hotela u Skoplju prema Kumanovu i Leskovcu. Pošto je cijelu noć padala kiša, na putu ujutro je bila strašna magla, temperatura je bila oko 10 stupnjeva i počela je lagana kišica. Stajemo promrzli na prvoj pumpi oblačimo kišna odijela i uz cvokotanje zuba dolazimo do granice sa Srbijom.  Plan je bio da obiđemo Leskovac taj kultni grad roštilja i pljeskavica, ali u Leskovcu živi i radi Ivan Đorđević vrhunski kovač noževa kojeg smo svakako htjeli upoznati budući da imamo dosta njegovih noževa u kolekciji. Obilazimo Ivana i njegovu kovačnicu i ugovarano neke buduće projekte.

Nakon kovačnice idemo u restoran Groš u kojem jedemo vrhunsku pljeskavicu s kajmakom koja se zove đevrek, svakako to je jedna druga dimenzija mljevenog mesa koja se može probati samo u Leskovcu. Iza idemo u jedan od najboljih roštilja uz cestu kod Makija kod kojeg jedemo njegove pljeskavice sa žara s raznim umacima, isto tako jedno neponovljivo kulinarsko iskustvo  i nije uzalud Leskovac najpoznatiji grad na svijetu za mesne specijalitete s roštilja.

Nastavljamo autocestom prema Nišu i Pojatama gdje skrećemo prema Kruševcu i Vrnjačkoj Banji. Nekih dvadesetak kilometara od Vrnjačke banje nebo se zacrnilo i vidjelo se da dolazi strašna oluja,vjetar je pojačao i sve je nagovještavalo na potop. Mi nastavljamo dalje prema Banji da pokušamo izbjeći ovu oluju. Kad smo ušli u Vrnjačku Banju počela je strašna kiša, a zatim i grad veličine oraha, mi se sakrivamo u prvoj otvorenoj limenoj garaži i čekamo pola sata da oluja malo oslabi. Srećom bili smo blizu apartmana koji smo rezervirali tako da nismo puno pokisli, kasnije na vijestima smo vidjeli da je oluja uništila ljudima u općini Arilje i Guča nasade malina i šljiva.

U Vrnjačkoj Banji sam bio 2012. godine kada sam išao put Istanbula i mogu reći da se mjesto u deset godina potpuno izmijenilo, došlo je do pretjerane gradnje i apartmanizacije, ali to nije ništa čudno iste stvari se događaju i kod nas. Inače Banja je jako lijepa i tko hoće uživati u prekrasnim parkovima i kupati se u ljekovitim termama svakako sve preporuke. U Vrnjačkoj Banji ostajemo dvije noći i u srijedu 1.6. nastavljamo preko Kraljeva starom cestom preko Guče do Arilja i dalje do Višegrada do kojeg ima oko 190 kilometara.

Nismo htjeli ići auto putem preko Čačka već smo starom i krivudavom cestom kroz prekrasan krajolik nalik na Zagorje, prepun zelenih brežuljaka na kojim ljudi na svojim imanjima sade maline i tako stigli do Guče. Guča je inače poznata po najvećem svjetskom sajmu trubača koji je nadaleko poznat po dobroj zabavi, fotografiramo se kraj brončanog spomenika i nastavljamo put Arilja gdje nas čekaju prijatelji.

Arilje je prekrasno malo mjesto kroz kojeg teče kristalno čista rijeka Rzava, tu se nalazimo s prijateljima koji nas malo upoznavaju s mjestom, obilazimo i crkvu svetog Ahilija u kojoj se nalazi freska plavog anđela iz 13. stoljeća. Arilje je inače agrarni kraj i najveći proizvođač malina na svijetu, svakako jedno pitomo i mirno mjesto ugodno za život to ne voli gužvu i nervozu grada.

Nastavljamo preko Užica i penjemo se preko Mokre Gore do grada Višegrada gdje hladna Drina vjekovima teče. Višegrad je naime najpoznatiji po monumentalnom mostu iz 16. stoljeća kojeg je izgradio Mehmed paša Sokolović te koji je u to vrijeme povezivao Carigrad i ove krajeve,  impozantna građevina stara 500 godina koju smo upoznali u romanu nobelovca Iva Andrića „Na Drini ćuprija“. Sve preporuke za posjet Višegradu. Nakon dobre riblje čorbe i pečenog drinskog soma slijedi zasluženi odmor.

Sljedeće jutro u četvrtak 2.6. idemo put Dubrovnika, to je put od oko 240 kilometara ali mi nekako uspijevamo promašiti put za Goražde pa se nepotrebno penjemo oko 45 kilometara preko Rogatice pa skoro do Sokolca, nema druge nego nazad ili na ćevape u obližnje Sarajevo. Na povratku mi vespa ostaje bez benzine tako da mi je dobrodošla litra i po benzine u pretincu. U Rogatici stajemo na kafu te lijevamo gorivo i nastavljamo pravim putem prema Goraždu i Foči. Dan je prekrasan i uskoro stižemo na Tjentište gdje se javljamo prijateljima i idemo dalje put Bileće i Trebinja, uskoro smo na granici s Hrvatskom i sretno stižemo doma.

I to bi bilo to, prošli smo oko 1.400 kilometara u sedam dana uz pauze od dva dana u Skoplju i Vrnjačkoj Banji. Većina prometnica su autoceste i brze ceste koje i nisu najzanimljivije za putovanje vespom ali sve u svemu bio je krasan đir. Jedno lijepo iskustvo i kao što sam rekao možda nije za svakoga ali ako vam nije preša i  ako volite ovaj klasik od motora toplo preporučujem uputiti se s vespom na dalji put ona će vas slušati i sigurno dovesti do vašeg odredišta.