Napolitansko stanje uma i srca

1. More is different
2. Madonna di Maradona
Napolitanci, koji su uvijek bili marginalizirani od ostatka Italije, znali su te dane ponosa i slave dočekati i proživjeti s posebnom radošću. Dobar primjer marginalizacije Napulja i Napolitanaca također dolazi iz nogometa. Na domaćim ogledima je bilo posve uobičajeno vidjeti navijače suparničke ekipe kako gađaju navijače Napolija sapunima i viču im neka se operu. Također je bilo uobičajeno da u ogledu dva kluba, od kojih nijedan nije Napoli, navijači jedni drugima viču da su Napolitanci, želeći tako ultimativno uvrijediti protivnika. Navijači Napolija su u dobrim odnosima samo s navijačima kluba Palermo i s navijačima kluba Genoa, s kojima su u posebno prijateljskim odnosima. Najveći rivalitet Napoli ima s klubovima Juventus, Roma i Hellas Verona. No, Juventus je skoro svakom klubu najveći rival. Dok je rivalitet s Romom više sportskog tipa, onaj s Veronom je zbog razlike u mentalitetima – i to baš one stereotipne razlike između Sjeverne i Južne Italije. Ne iznenađuje stoga činjenica da je u Veroni najjača politička stranka Lega Nord (te da je baš Verona ujedno i njeno najjače uporište), okosnica čijeg političkog programa je zalaganje za odcjepljenje razvijenog i uljuđenog sjevera od primitivnog neradničkog juga.
Uspjesi koje je postizao Napoli, a za koje je bio najzaslužniji Maradona, su Napolitancima neizmjerno značili. Istinski su zavoljeli Maradonu, tako da su mu čak napravili i oltar!! Cijela južna Italija je snažno prožeta katoličkom vjerom. Ljudi žive svoju vjeru, ona im nije samo jedan od segmenata života nego ulazi u sve segmente života. U tome treba tražiti i razlog zašto su se Napolitanci Maradoni odužili baš oltarom. Maradonin oltar se nalazi u ulici Spaccanapoli – glavnoj ulici najstarijeg dijela Napulja, u onom njenom dijelu koji se službeno zove Via San Biagio dei Librai, točno preko puta kipa boga Nila na malenom trgu Piazzetta Nilo, kojim također prolazi Spaccanapoli. Oltar se sastoji od Maradonine slike, jedne vlasi njegove kose, slike Gospe, i monstrance sa suzama Napolitanaca iz 1991., godine Maradoninog odlaska iz Napulja u Sevilleu.
Ovisi kada naiđete, oltar se nekad nalazi na zidu na ulici, a nekad unutar kafića. U potonjem slučaju očekuje se da popijete kavu u kafiću ako razgledavate ili fotografirate oltar. Kava se u Napulju servira u staklenim čašama, što je još jedna specifičnost. Inače, postoje dva oltara posvećena Maradoni, od kojih je barem jedan uvijek unutar kafića, gdje se nalaze još i slika pape Ivana Pavla II, te jedna svetačka slika Fabia Cannavara – slavnog nogometaša, Napolitanca. Za mene je Maradonin oltar ključna turistička znamenitost Napulja jer govori o duhu Napulja i Napolitanaca. A budući da Maradona ima i hrvatske krvi (Djed Maradonine majke rođen je u Korčuli. Maradoninu majku su u spomen na Dalmaciju nazvali Dalma, a tako se zove i Maradonina starija kći.), dužnost je Hrvata koji posjete Napulj da obiđu i ovaj oltar :smile:.
3. Pizza
Giuseppe nas je uputio u drugu najbolju pizzeriju u Napulju – Il figlio del presidente. U najboljoj je navodno uvijek tolika gužva da pokvari užitak jela. Mi smo u Il figlio del presidente pojeli stvarno odličnu pizzu, popili super vino iz okolice Napulja, na kraju još pojeli pizzu s Nutellom, i genijalno se proveli. A s konobarom smo pričali njemački :smile:. Još jedan dokaz da poznavanje jezika nije preduvjet za dobar doživljaj. U Napulju se inače jako dobro jede. I jeftino. A ni ne smije biti skupo jer su Napolitanci siromašni. Regija Kampanija, koje je Napulj glavni grad, je najsiromašnija regija Italije – ima najmanji GDP per capita, i on je upola manji od istog u Lombardiji ili Venetu – najbogatijim regijama Italije. A baš je pizza nekada bila tipično jelo siromaha.
4. Ponos, predrasude i ljubav
Napolitanci se ne zamaraju time kako udovoljiti drugima, oni nisu konformisti. Ne teže primarno ugledu i uspjehu nego se oduševljavaju stvarima koje stvarno mogu oduševiti, poput osmijeha, prijateljstva, dobre hrane, dobrog pića, dobrog društva, prirodnih ljepota… Žive radi sebe i radi onih ljudi koje doista vole. Ali ne radi se tu uopće o ponosnim ljudima. Nego o hrabrima. Ponos guši, često se ispriječi na putu ljubavi. Ako ga tada ne možemo srušiti, ponos je – just another brick in the Wall.
Napolitanci nisu ponosni ljudi. Oni se ne stide svojih razbijenih automobila. Gotovo svi auti u Napulju su ogrebeni i natučeni ili im nedostaje retrovizor, što je sve posljedica preležerne vožnje, koju sjevernjaci pogrešno smatraju agresivnom. Napolitanci se ne stide svog prljavog grada, ni svojih izljeva emocija koji bi se mogli smatrati nepristojnima u uštogljenim sredinama. Napolitanci nisu ponosni ljudi. Zato su spremniji primiti i pružiti ljubav. I mi smo se u to uvjerili više puta. Spomenut ću ovdje samo najreprezentativnije slučajeve.
Gazda, koji je zapravo više ličio na Camorrinog agenta koji brine za sigurnost lokala (to je uobičajeni način reketarenja obrtnika od strane Camorre), je ubrzo shvatio da smo mi stranci koji bismo popili po koju, pa nam je poslao nekog ljubaznog tipa koji je s nama pričao engleski i poslužio nas vinom koje me jako podsjetilo na primoštenski Babić. Sve u svemu, ubrzo smo invertirali svoj prvotni doživljaj lokala, i baš se fino opustili! Zasvirala je i Karmacoma, moja najdraža stvar od Massive Attack, koju smo nekoliko puta slušali toga dana u autu, na putu za Napulj. Sve se nekako lijepo posložilo – i vino i ljudi i glazba. Mislim da sam se tada prvi put zaljubio u Napulj.
Na Final4 je Jug prvog dana turnira igrao utakmicu s Primorcem iz Kotora. Bila je to druga utakmica dana, nakon one između Pro Recca iz Genove i Partizana iz Beograda. U pauzi između dviju utakmica do naše novinarske ekipe na tribini Juga (Andrija, Hrvoje, Marin i Mirko) su došla dva čovjeka iz vaterpolo kluba Salerno, iz grada Salerna, drugog najvećeg u Kampaniji. Inače, nije sasvim jasno zašto su od svih ljudi na tribini došli baš do nas, no vjerojatno prate vaterpolo stranicu www.dance.hr, pa su prepoznali Andriju :wink:. Uglavnom, jedan od tih Salernitanca je počeo živo pričati, spominjati njihovog trenera Boža Vuletića, bivšeg igrača Juga, pa zatim Đanija Pecotića i Gorana Sukna, za kojeg je rekao da je najbolji igrač koji je ikad igrao u Salernu. Salernitanac nam je htio reći koliko je oduševljen da vidi nas – navijače Juga!
I mi smo bili oduševljeni njegovim postupkom, pa smo se slikali s njim, i s klincima iz pomlatka kluba koji su također došli na Final4. Budući da su i Božo Vuletić i Goran Sukno bili prvotimci Juga 1980., kad je Jug osvojio prvi naslov prvaka Europe, poželjeli smo da ovaj dolazak Salernitanaca bude znak da ćemo osvojiti novi naslov prvaka. Šteta što na kraju nismo. Baš bi bilo prikladno da u južnjačkom Napulju naslov osvoji Jug.
Prvog dana turnira nas je na tribinama napala skupina Grobara – navijača Partizana, te nam pokušala oteti transparent Juga, u čemu nije uspjela odmah nego tek nakon drugog napada izvan bazena. Ne treba ni spominjati da poslovično loša talijanska organizacija natjecanja nije osigurala ni jednog policajca na bazenu Scandone nakon utakmice (Zato su idućeg dana osim specijalaca doveli i nekoliko detektiva u odijelima koji tamo stvarno nisu imali što tražiti.). Nakon tog napada bojali smo se vratiti u hotel podzemnom, pa smo se s dubrovačkim čarterašima uputili autobusom da njihovog hotela u centru grada. Dalje smo mislili taksijem, no vozač autobusa se ponudio da će nas odbaciti do našeg hotela. Putem do tamo smo ugodno pričali s njim, raspitivao se o rezultatima utakmica i hvalio ljepote Hrvatske. Slično je bilo i drugog dana. Bio je drugi vozač busa, ali mu isto nije bio problem odbaciti nas do našeg hotela. Također je bio vrlo pričljiv, no nikako i nametljiv.
Nakon otimanja tog jedinog transparenta Juga, bili smo svjesni da na sutrašnjoj utakmici neće biti ni jedan transparent kojim bismo bodrili naše igrače. No, kad smo sutradan došli na tekmu – čekalo nas je pravo iznenađenje. Neke cure su tijekom jutra dale sašiti u Napulju novi transparent, u istim bojama, i još veći od ukradenog!! :wink:. Kakav duh nepokorivosti! Kad je pao prvi Jugov gol razvili smo transparent i uobičajeno ga pustili da putuje od dna do vrha tribine. Mislim da smo se svi tada osjećali pobjednički, bez obzira na to kakav će biti rezultat utakmice. Inače, Final4 je završio slavljem Pro Recca, naravno s trenerom odjevenim u odijelo u bazenu.
Sjedimo mi tako na terasi u toj pizzeriji, bilo je već oko dva i pol, kad odjednom netko iz zgrade pokraj počinje bacati nešto kroz balkon na ulicu. Kroz razdoblje od petnaestak minuta bi povremeno frknuo neki predmet iz tog stana, vjerojatno neko smeće. Čula se i vika. Činilo mi se tad da je bolje da čovjek izbaci frustraciju iz sebe bacajući stvari kroz balkon negoli da umjesto toga namlati ukućane ili da zatomi osjećaje pa da za desetak godina, kad se nagomila dovoljno zatomljenih frustracija, oboli od raka.
5. Život na licu mjesta
Giuseppe se raduje malim i svakodnevnim stvarima. Sretan je što živi u Napulju, što može dobro jesti za malo novca, što ima prijatelje, obitelj, posao, što se Napoli dobro plasirao ove godine, i što svaki put kad igra Napoli može birati između dva komentatora od kojih jedan uvijek navija za Napoli. Ponosan je na sina koji je brucoš na elektrotehnici i vatreni navijač Napolija. Ne putuje puno, no ni nema neku veliku želju. Kaže proputovao je cijelu Italiju kao navijač Napolija. Kaže u Pisi je Kosi toranj predivan, ali se nema što drugo doživjeti. U Milanu pogled na katedralu oduzima dah, ali se ništa drugo ne može vidjeti. Sigurno nije u pravu kad tako govori o Pisi i Milanu. Ali ne treba insistirati na ispravnosti. Samo na ljubavi. A toga kod Giuseppea ima i više nego dovoljno :smile:.
Giuseppe bi bio u boljoj materijalnoj situaciji da, poput mnogih ljudi s juga, ode raditi u Sjevernu Italiju gdje ima posla. Ali on to ne želi. Uvijek je lijepo vidjeti biće koje nije samo materijalno nastrojeno. Očito je za sreću potreban balans sličan onom o kojem Manu Chao govori u pjesmi „A cosa“ – jedinoj svojoj pjesmi na talijanskom: O čemu sanjate, ali i čega ste se spremni odreći da biste imali to o čemu sanjate? A majici Juga koju smo mu bili poklonili na rastanku Giuseppe se obradovao kao malo dijete. Nevjerojatno. Ne znam zapravo jel se on obradovao samo našem postupku kojim smo mu htjeli pokazati koliko nam se svidio, ili se stvarno obradovao i majici, ali mislim da se stvarno obradovao i majici :smile:.
John Lennon je rekao „Život je ono što ti se događa dok si ti zauzet izradom planova za život.“. Napolitanci manje planiraju. I zato manje propuštaju stvarni život. U Napulju se živi na licu mjesta. Napulj je grad sretnih ljudi. Točnije – Napulj je grad u kojem žive ljudi koji su dovoljno hrabri da budu sretni. Jebeno!
Ovo sto je Giuseppe rekao za Milano i Pisu je vrlo vjerojatno tocno, za Milano mogu i sam potvrditi, osim katedrale Il Duomo i oktogona (kopiju u puno manjoj verziji imate u Zagrebu) koji je odmah do katedrale, nema se sto vidjeti. Osim za ljubitelje nogometa pa podju i na San Siro. A Pisa je puno manji grad tako da je i to vjerojatno ista pasta.
eee, Marine, vidim da to iz tebe progovara pravi Napolitanac!! 😉
Giuseppe se hvalio kako je napoli ove godine opet bio dobar i da su izborili europsku ligu. raspitivo se za naš nogmet i jako ga je iznenadilo to što hajduk kao drugi ne ide u kvalifikacije lige prvaka 🙂 mislio je da imamo bolji koeficijent.
najjače od svega mi je bilo kako bi nam giuseppe nešto objašnjavo. naravno reko bi nam na talijanskom, onda bi se mi između sebe gledali, pa bi nas on gledo 5 sekundi, pa bi opet ponovi isto i opet na talijanskom i tako sve dok mi ne bi skontali bar nešto, i onda bi krenula potpitanja, najčešće marina na španjolskom
Moram se jos malo nadovezati, drago mi je da si opisao ovo s Veronom i politikom, nisam imao pojma o tome, ali je to vjerojatno jedan od razloga zasto Giuseppe ne voli Veronu. Najjace mi je bilo ono kad je pricao koga ne voli: “Sampdoria fuj, Fiorentina fuj, Verona…mamma mia (naravno u negativnom smislu i facu je slozio s toliko gadjenja)”. Sve u svemu Giuseppe je totalni kralj, a i ti Mirko s ovim putopisima, za klasu si bolji od Gorana Milica, koji samo ide po pjacama i pita koliko kostaju patate i pomadore.
Fenomenalan tekst! E da, postoji prica da je posle jeodnog osvajanja trofeja sa Maradonom (ili prvaka Italije ili UEFA) u Napulju tolika ludnica bila a na groblju je neko ispisao grafit “nemate pojma sto ste propustili”.
Ako je to istina onda je to najjaci grafit za koji sam cuo. Koje legende
“nemate pojma sto ste propustili” – kako su genijalni! 😀
stvarno odličan tekst, kao i prvi nastavak. ne znam koliko će ovaj putopis imat nastavaka, nadam se što više.
“današnjeg čovjeka bi se moglo okarakterizirati s: pere se i uči strane jezike. Današnjeg čovjeka, ali ne i našeg Giuseppea. Ne Napolitance. Oni nisu podlegli degeneraciji.”
“navijače suparničke ekipe kako gađaju navijače Napolija sapunima i viču im neka se operu. Također je bilo uobičajeno da u ogledu dva kluba, od kojih nijedan nije Napoli, navijači jedni drugima viču da su Napolitanci,” – izgleda da su napolitanci dobro šporki 😉
Giuseppe nam je rekao da njih nitko ne voli u Italiji pa samim time ni oni nikoga. Kao sto je napisao Mirko, navijace Palerma podnose, a s navijacima Genove su u super odnosima. Bilo mu je drago kad sam mu pokazao filmic Torcidinih nereda u Genovi protiv Sampdorije.
aha, sjećam se s kolikim žarom u očima je Giuseppe gledao klip koji si mu pokazao!