Opet, nakon samo dvije godine smjena u po sezone na Jugovoj klupi. A godinama, desetljećima, ne mogu sa sigurnošću reći jer ne znam sigurno, ali s obzirom na ukupni broj Jugovih trenera u cjelokupnoj 90 godišnjoj povijesti, možda i druga smjena trenera ikad u po sezone. Stigao je Miško Bobić umjesto Veselina Đuha koji je na ovaj isti način, u po sezone zamijenio Elvisa Fatovića.
Promjena na klupi aktualnog prvaka za sada daje rezultate, Jug je došao do prve gostujuće europske pobjede u ovoj sezoni; pobjeđen je Eger 10:8.
Jučer smo pisali o suđenju u finalnoj utakmicu prvenstva kadeta, a i svi znamo da je to i inače „rak rana“ vaterpola. Jasno, ne samo u nas, nego i općenito, a glava jasno uvijek smrdi od glave. Uostalom, mislim da je Lonzi i njegovi naputci prije Final4-a Lige prvaka vjerojatno uzor i našem „naputničaru“. Mijenjala su se neka pravila, raspravljalo se o tome što treba promijeniti kako bi vaterpolo bio gledljiviji i zanimljiviji. Ali osnovni problem nije hoće li u pravilima pisati je li korner kad lopta izađe od bloka igrača ili kad je golman zadnji dodirne, osnovni i glavni problem je to što suci ne poštuju postojeća pravila, te što nemaju ujednačene kriterije niti u jednoj, a kamoli od utakmice do utakmice. Zato im i trebaju naputci.
Prošli vikend u Šibeniku kadeti Juga, dječaci rođeni 2000. godine i mlađi, osvojili su naslov prvaka Hrvatske. U finalu su pregazili domaći Šibenik sa 12:5, kojega su dobili i na startu natjecanja u grupi, sa 5 razlike. U prvoj postavi trenera Mara Pulića igrali su golman Vukojević, centar Farčić, bek Pejić, lijevo Brailo i Kržić, desno Vidosavljević i Lončarić (ili Dadić). I svi ostali igrači: Ivaniš, Balić, Bego, Erdelez, Ucović, Cukrov, Crnčević te Čulina (rotirano je tijekom turnira 16 igrača) imali su zapaženu minutažu, te pridonijeli ovom zlatu.
Kad izgubiš 7 razlike, u gostima ili čak i na domaćem bazenu onda je i onome tko nije gledao utakmicu, tko baš i ne prati Juga i/ili vaterpolo odmah jasno da se radi o debaklu pa su ljudi masovno zvali, komentirali i pitali što se to dogodilo. Međutim kad izgubiš jedan razlike onda oni neće znati da smo i večeras prisustvovali još jednom debaklu. Jedina razlika što neće ući baš toliko u povijest kao onaj poraz od Primorja jer je konačni rezultat sakrio razmjere debakla igre.
U subotu u 1600 u Gruž stiže četvrti ovogodišnji eurogost, Barceloneta. Olympiakos (11:9), Eger (16:11) i Pro Recco (8:7) su redom padali, a kako bi se niz nastavio, došlo do na početku sezone spomenutih 5 domaćih pobjeda sada su na redu Katalonci. Dok se Felipe Perrone nije vratio iz Brazila gdje je igrao tamošnje prvenstvo, Barceloneta je bila prva na tablici sa 3 pobjede i remijem protiv Pro Recca. Nakon njegovog povratka kao da je došlo do poremećaja u momčadi i uslijedila su dva poraza, oba protiv Olympiakosa koji je do tada imao 0 bodova.
Već u tekstu „Pismo roditelja“ stoji da se radi o roditelju čije dijete igra u nekom „manjem“ klubu, dakle definitivno ne u Juga koji je kroz povijest poznat po kvalitetnom radu s mlađim uzrastima. Ali s obzirom na na fotografiju Antuna Gorete, tj montažu „Super G-ija“ netko može doći u zabludu da se možda radi o njegovim roditeljima. Zbog toga se ispričavamo Antunu i familiji, ali fotografija je samo htjela prikazati jednog ekstra talentiranog igrača koji je jedini došao u Juga sa strane i to već sa 16 godina. Doduše, povezan je s Jugom još preko djeda.
Kao što je Jugov predsjednik Lukša Jakobušić i istaknuo u intervju „Svaka se riječ važe. Nakon ovog razgovora 5 njih će zvat vas, 5 njih zvat mene. Nitko ne želi čut ovu drugu stranu“, tako se i dogodilo. Narednih nekoliko dana primali smo, što usmeno što mailom, brojne komentare. Jedan od tih mailova izdvajamo jer daje jednu drugu pespektivu na hrvatski vaterpolo, na buduću regionalnu ligu. Posebice što je to pogled iz perspektive, vjerujem iz niti jednog od 4 potencijalna hrvatska sudionika te nove regionalne lige. Te pogled jednog roditelja koji nije direktno involviran u rad kluba:
Nekoć je ovo bio susret o kojem bi pisale novine po nekoliko dana unaprijed, analizirajući stanje u momčadi, formu pojedinaca, uspoređujući obje ekipe po pozicijama – a danas: kraća najava u Sportskim Novostima, u Večernjem i Jutarnjem nisam primjetio da je utakmica spomenuta…
Nakon dosta putovanja motorom po susjednim balkanskim zemljama došlo je vrijeme da se pođe i na malo dalji put i to opet put istoka, ali ovaj put u Tursku. Cilj je bio za prvi put naravno vječni grad Istanbul. Ovog puta je sa mnom išla moja sadašnja bolja polovica i čestitam joj na hrabrosti i snazi jer nije baš tek tako uputiti se na tako dalek put motorom, sami bez pratnje. U motor sam imamo puno povjerenje, sad je trebalo isplanirati rutu i spakirati kofere sa samo nužnim stvarima i sa što manje robe. Plan je bio da se ide preko BIH-a, kroz Srbiju i Bugarsku, a da se vratimo uz more preko Grčke, Albanije i Crne gore. Iako ovaj put uz more na karti izgleda kraći pokazalo se suprotno bio je duži preko 200 km, ali se isplatilo vozit tuda jer se ne vraćate kroz iste zemlje i vidite nešto novo. Isprintali smo karte, spakirali se i u zoru 19.5. 2012. cijeli uzbuđeni krećemo prema Istanbulu.