Bila je godina 2007. Slučajnom slučajnošću (jer još od 2005. nisam upijao prva kola Wimbledona) našao sam sebe kako gledam drugo kolo najpoznatijeg svjetskog turnira. Igrali su Tim Henman i Feliciano Lopez. Henman je servirao i jurio prema mreži, Lopez je cijeli meč osta(ja)o na osnovnoj liniji kao da ga je bilo strah – da je od mreže pa sve do vanjske linije za servis – minsko polje. Da ne duljim, Španjolac je pobijedio Henmana u pet setova u posljednjem njegovu nastupu na grand slamu u karijeri. Čudno je to bilo za gledat: Španjolci koji su se u Wimbledonu za vrijeme Samprasa, Ivaniševića, Henmana i ostalih tradicionalno opraštali u prvim kolima – jer im je igra servis-volej bila strana kao danas mladim Španjolcima zapošljavanje – kasnije su, kako vidimo, uspjeli pobijediti čovjeka od koga su svi strahovali na travi. Henman mi nikada nije bio posebno drag, a zna se i zašto, ali taj dan kada je izgubio uhvatila me tuga. Odletio sam do tastature zaliječiti bol i napisao pjesmu njemu (ali i svim ostalim bivšim herojima) u čast: Naslov joj je glup, ali takav je u originalu pa ga za ovu prigodu neću mijenjati – Wimbledon 2007:

Nakon Reccovog osvajanja Jadranske lige i teškog poraza Primorja zamolili smo Anđela Šetku, strijelca prvog gola za domaću momčad, za komentar utakmice.

Pro Recco je jako lagano stigao do uvjerljive pobjede protiv Mladosti i upisao još jednu pobjedu u Jadranskoj ligi. Preostaje im još samo Primorje na putu do savršenog učinka, 19 pobjeda u isto toliko nastupa. Pobijedili su 12:5, a rezultat je mogao biti i veći da Pavić nije bio vrlo dobar.

Vjerojatno se Danijelu Premušu u drugoj polovici siječnja, za vrijeme EP-a u Eindhovenu jako štucalo. Naime mnogi su ljubitelji vaterpola gledajući utakmice spominjali njegovo ime i komentirali „E da nam je Premuš u sastavu, ne bi to ovako loše izgledalo dok je Dobud na klupi“. Stoga smo iskoristili priliku da ga priupitamo par pitanja na temu reprezentacije, kao i za najavu skorašnjeg ogleda Primorja i Jadrana u četvrtfinalu Lige prvaka.

Danas smo prisustvovali jednoj nekvalitetnoj, ali istovremeno i prilično zabavnoj utakmici. Nebuloznih poteza je bilo na sve strane, spomenut ćemo neke, vjerojatno smo nešto i zaboraviti jer ipak nije bilo lako sve zapamtiti..

Eh ta sudbina! Da sam kojim slučajem petnaestak godina mlađi, već bih danas počeo raditi na svetom cilju – nastupu na Europskom prvenstvu 2016. godine. Što, kažete da niste čuli za mene, odnosno tko sam to ja? Pa u kratkim crtama, vjerojatno sam jako sličan vama s obzirom da trenutno čitate ovaj tekst. Pratim nogomet od malih nogu, igram ga često rekreativno…Pa što si onda umišljam, pitate se vi, o nastupu na Europskom prvenstvu? Već sam vam rekao: da sam 15 godina mlađi, ostavio bih se cigareta i piva i krenuo s ozbiljnim nogometnim treningom. Vrlo brzo bih potom otišao u Luksemburg, igrao malo tamo amaterski nogomet u prvoj ligi (druge i ostalih uopće nema), uzeo državljanstvo i nadao se pozivu izbornika. A onda uz puno borbe i žara skupa s lijepom dozom sreće, mogao bih skupa s reprezentacijom Luksemburga otići na EURO 2016. u Francusku.

Večeras na Kantridi pred prepunim bazenom igrana je utakmica pretposljednjeg kola Jadranske lige. Bila je to odlučujuća utakmica za mjesto broj 1 u hrvatskom play offu. Osim kvalitetom utakmica je plijenila napetošću koja se mogla primijetiti ne samo u rezultatu, već i po reakcijama, igrača, trenera, publike… svih. Skoro pa je bilo napeto i prilikom uzimanja izjava.