Španjolska opet preko Hrvatske u finale
Kao i na SP-u prije pola godine Španjolska je opet bila bolja od Hrvatske i ušla u treće uzastopno finale velikih natjecanja. Prethodna dva su izgubili pa Perrone i društvo priželjkuju treću sreću.
Španjolska je pobjedila Hrvatsku 9:8 u utakmici koja se gotovo stalno odvijala baš onako kako su je oni zamislili. Najviše bi promijenili prvu četvrtinu u kojoj su ostali bez gola i sa 0/4 realizacijom igrača više.
Od početka se vidjela taktika španjolskog izbornika Martina koji je igru Hrvatske želio usmjeriti na lijevu stranu. I u tome je u potpunosti uspio. Svaki trener uoči utakmice protiv Hrvatske bi potpisao i nešto veće brojke od ovih:
– Joković, 3 šuta
– Benić, 1 šut
– Vrlić, 0 šuteva
Ukupno: 4
S druge strane:
– Munarriz, 7 šuteva
– Granados, 6 šuteva
– Perrone, 3 šuta
Ukupno: 16
Ako pogledamo tko je u nas najviše šutirao dolazimo do ovih brojeva:
– Bukić, 6 puta
– Miloš, 6 puta
– Vukičević, 5 puta
– Fatović, 4 puta
Osim toga, šteta što nemamo podatak u statistici koliko tko od igrača ima loptu u posjedu. Kod Španjolaca je daleko najviše u Perronea, pa u Munarriza i Granadosa. Kod nas umjesto u Garcie i u Jokovića, na lijevoj strani. Dakle, Španjolski izbornik je dvostruki pobjednik. I u svom posjedu je imao loptu u onih igrača u kojih je želio i oni koje je on želio su i išli u realizaciju. Ali osim toga, i u posjedu Hrvatske je lopta bila u onih igrača u kojih je Martin želio i također realizacija nije išla preko Jokovića i Vrlića, naša dva najopasnija igrača.
Na početku, Španjolska je igrala zonu na našoj lijevoj strani. Vukičević je odmah u 20 sekundi utakmice imao priliku jer je ostavljen na 3 metra od gola, ali Lopez je obranio. Kad je ulazio Miloš obrana se nešto mijenjala, pa je i na njemu bila plitka zona na desnoj strani. Jednom je to kaznio, ali je prethodno imao 5 neuspješnih pokušaja.
Najveću minutažu u redovima Hrvatske imao je Bukić, 27 minuta. 3 minute više od prvog idućeg Jokovića. Problem s Bukićem je što on čeka isključivo idealnu situaciju u kojoj će ići na realizaciju. Odlično se kreće bez lopte, obrana je potpuno fokusirana na desnu stranu i oba gola koja je zabio s igračem više praktički nije ni imao bloka ispred sebe. Problem je što protiv Španjolske nećeš dobiti puno idealnih situacija za šut. Kako najčešće izgledaju te situacije za šut protiv Španjolske odlično ilustrira ova situacija:
Fatović ima 3 bloka ispred sebe, i još ga s obje strane ometaju Perrone i Mallarach tako da nema prostora za bočni pomak, a ni baš puno vremena za donošenje odluke. I nije on u ovoj situaciji šutirao, a da je propustio dodati na slobodnog suigrača na drugu stranu ili bilo gdje. Morao je ići na šut. A mi praktički cijelu utakmicu nismo bili u stanju raširiti tu njihovu obranu, ni pozicioniranjem igrača niti proplivavanjem niti bilo kako drugačije. Čim se dogodila situacija da nisu toliko kompaktni, odmah je Bušlje zabio na zonu za 2:1. Znali smo što nam je problem, znali smo zašto smo izgubili u polufinalu SP-a, ali opet nismo imali rješenja.
Naša momčad je koncipirana da ima prednost u plivanju, u tranziciji. To nismo imali u niti jednom trenutku ove utakmice. Nemamo opciju drugog sidruna, nemamo superkvalitetne vanjske šutere s iznimkom Jokovića i Benića koje nismo znali dovesti u pozicije za šut. A nismo uspjevali u dužim intervalima izbaciti Španjolsku iz konforne zone onoga što oni žele. Cijelu utakmicu smo mi bili ti koji pokušavaju naći odgovor na igru Španjolske, a ne obratno, da mi njima nametnemo našu igru i da oni „plešu kako mi sviramo“. Brojke koje smo gore naveli, a ponavljamo, velika je šteta što ne postoji podatak koliko je koji igrač ima loptu u posjedu, vrlo dobro potvrđuju tu tezu.
Pojedinačno gledajući prvo ime utakmice je Perrone. Njegov učinak nije samo taj jedan gol i jedan zarađeni igrač više. On je igrač koji vodi igru, organizira praktički svaki napad. A u obrani je potpuno zatvorio Jokovića. Ali ne na način da igra flastera i vodi računa samo o Maru, već je u svemu tome stalno ometao i ostale igrače. Ponekad je bio dojam da čuva po trojicu odjedanput. Mallarach je ponovno bio najlošiji pojedinac u napadu, upropastio je dva igrača više. Posebice bolan je mogao biti onaj u zadnjoj četvrtini kada je dobilo loptu na prebačaj sa suprotnog krila nakon što je Perrone navukao cijelu obranu. Lopez je opet bio izvrstan. Dok je Bijač bio ravnopravan, po 6 obrana u prvom poluvremenu, i Hrvatska je bila ravnopravna. Međutim u drugom dijelu Bijač je ostao bez obrane (ukupno 40%), a Lopez je nastavio u istom ritmu i upisao ukupno 11 (58%).
Najjači segment naše igre trebali su biti sidruni. Međutim Španjolska, iako ima na papiru lošije bekove, znala je okrenuti naše sidrune na onu stranu gdje su ih željeli imati. Spomenuli smo da je Vrlić ostao bez pokušaja (4 zarađena igrača više). Lončar je imao gol s igračem više, ali također daleko od bilo kakvog pokušaja iz igre (3 zarađena igrača više). S druge strane i De Toro (pored Bušlje) i Tahull (pored Benića) zabili su golove sa dva metra. Tahull je još jednom pokušao sa dva metra i zaradio je 5 igrača više, De Toro 3 igrača više.
Statistički smo bili bolji u realizaciji igrača više. Imali smo 5/11 (45%), a Španjolska 3/10 (30%). Upravo je taj segment igre najveći problem Španjolske. Trebali bi se u toj realizaciji približiti brojci 50%. Za to im nedostaje Mallarach, odnosno kvalitetna opcija s desnog krila.
Prethodna dva finala Španjolska je izgubila, od Srbije 2018. nakon peteraca. U 32 minute bilo je 7:7, imali su igrača više 4/13. Lani su izgubili od Italije 10:5 gdje je utakmica bila rješena već u drugoj četvrtini. I tada su imali realizaciju igrača više 4/13. Španjolska mora svesti utakmicu na malo golova, ali za pobjedu je ključ u njihovom napadu. Moraju imat mirnoću kao i u prethodne dvije utakmice sa Srbijom i Hrvatskom. Pomoglo bi i kad bi imali bolju realizaciju igrača više.
Najteži mogući put do finala, Mađarska u grupi, pa Srbija u 1/4finalu, Hrvatska u 1/2finalu i finale opet sa Mađarskom pred 5.300 njihovih navijača.
Španjolska – Hrvatska 9:8 (0:1, 4:3, 2:2, 3:2)