Vaterpolo, pizda ti materina. Napokon vaterpolo. I tako nakon zbog mnogih razloga, uključujući i koronu, napokon san opet zaigra oficijelnu vaterpolo utakmicu. Nakon 16 mjeseci opet neki sudac daje znak i kao da je sve bilo jučer. Ali ne jučer od prije 16 mjeseci, nego jučer od prije 12-13 godina. Ista ona nervoza koju san ima kad san tek počima sa prvoligaškim vaterpolom.

A sada nakon dugo vrimena jedan članak ne na engleskome. Danas će biti ravno dvi godine otkad san počea pisati za danče.hr (moj prvi članak možete pročitati ovdje)  i dosad me predsjednik Martić nikad nije cenzurira i nikad nije bilo ikakvog govora o ikakvoj cenzuri, ali postojalo je uvijek samo jedno pravilo; Nema politike. Ilitiga “Neću politiku u svoju Republiku”. Samo sport. Samo vaterpolo i stvari usko vezano uz tu temu. I eventualno malo bridža pošto je predsjednik strastveni igrač te kartaške igre.

Ja ne znan za vas, ali za mene je danas nedilja. Ovaj tjedni plan je bia da se natiran da 6 od 7 dana odradim trening. To mi je bia prvi prioritet. Kvaliteta treninga je bila bitna, ali bitnije je bilo odraditi 6 od 7 dana u nekon vidu treninga. Nekako san u taj raspored mora i ubaciti ovo sve sa novon godinon. Sva srića pa je zbog korone sve zatvoreno, tako da san moga u miru bez ikakvog pritiska ostati doma. Šta mi je i onako najdraža solucija.