Mui Ne, sljedeće odredište našeg putovanja po Vijetnamu, nekoć je bilo malo ribarsko selo na obalama Južnog kineskog mora. Tradicionalno ribarsko naselje Mui Ne danas je okruženo hotelima i surf barovima koji se protežu duž mnogo kilometara nepregledne pješčane plaže. Plažu konstantno oplahuju veliki i dugački valovi zbog čega je Mui Ne postao omiljena surferska destinacija. Na tim valovima, nešto sjevernije (kod Nha Tranga) pokušavao je surfati i mlađahni Robert Duval i pritom ustvrdio da najviše voli miris napalma ujutro.

     Nastavak puta po Vijetnamu doveo nas je u Sapu. Sapa je gradić na samom sjeveru Vijetnama, na granici s Kinom. Predio u kojem je smještena je brdovit i nalazi se na višoj nadmorskoj visini. Odmah poviše Sape je najviši vrh Indokine – Fansipan (3143 m). Zbog nadmorske visine Sapa uživa rijetku pogodnost, a to su 4 godišnja doba. U najvećem dijelu Vijetnama postoje samo dva – kišno i sušno. Sapa se jako razvila u vrijeme dok su Francuzi bili kolonizatori Vijetnama jer su Francuzi tražili mjesto za odmor pošto su teško podnosili tropsku vijetnamsku klimu. Zbog toga Sapu krasi začudno uredna arhitektura i gradić ostavlja dojam nekog malog alpskog mjesta.

    Dakle došlo je napokon vrijeme da i završimo ovaj dugi putopis. Da bi osvježili pamćenje svima preporučam da slijede moj primjer i pročitaju prva tri dijela, te se podsjete što se dosad događalo.

 

Pročitali ste, OK sad možemo dalje.

    U srijedu 9.12. skupila se ekipa (koju uglavnom povezuje vaterpolo u Sisku) za odlazak na tradicionalno otvaranje skijaške sezone u Kronplatzu. Rendez-vous je bio ispred Antine zgrade na Jarunu – a našli smo se svi u kvartovskom kafiću gdje su nas lokalci malo ispod oka gledali dok su igrali pikado. Oko 16:30 smo krenuli s dva auta (Ante i Pero šoferi, svaka čast) u rasporedu: Ante, Kruno, Klara i Jem, a u Perovom autu Nardi, Čikeš i moja malenkost. Na kraju je raspored u autima odlučio i raspored u sobama.

    Jutro nakon dolaska je počelo doručkom u hotelu Maršal. Po imenu, a i izgledu očito jedna od starijih građevina na Bjelašnici. Sam doručak nije bio tako loš, tako da nitko nije ostao gladan, barem oni što su mogli jesti :smile:. Bilo je zanimljivo gledat sva ta napaćena i neispavana lica izmorena cjelodnevnim pijanstvom i putem. Ipak, svi koliko god bili umorni, su se pojavili spremni za prvu aktivnost tj. paintball. Iako je bilo najavljeno da će okršaj biti između Palacea i Štikovica, Vođa je poveo i Osječane, treće sudionike vaterpolo turnira koji je bio i razlog ovog putovanja. Nije da su mi ljudi smetali, dapače, ali kao i dosta stvari to nije bilo najavljeno.

 

    Nakon „dramatičnog“ prijelaza granice atmosfera u autobusu se ponovno počela podizat, a količina alkohola kupljena u Neumu bila je dovoljna za put do Tbilisija, a ne Bjelašnice. To je odmah dalo naslutit da će opet doći do sukoba između par partibrejkera i ostatka autobusa.

    Čitajući putopise na dance.hr shvatio sam da su im većini zajedničke dvije stvari. Prva je to da su svi napisani dosta poslije putovanja, a druga da su pisani u više dijelova. Ne želeći kršiti ta nepisana pravila i ja sam se odlučio na isto. Od putovanja Palacea u Sarajevo prošlo je nešto više od mjesec dana i baš je nekako sazrelo vrijeme da napišem prvi dio.

Dolazimo u Ohrid gdje „Biljana platno beleše“ kako ide stara makedonska narodna pjesma. Ohrid je prekrasan grad koji svakako treba vidjeti, to je jedan od najstarijih gradova na Balkanu i u prošlosti je bio središtem širenja kršćanstva među Slavenima. Ohrid je prepun arheoloških nalazišta i manastira koje treba vidjeti,  Sv. Naum,  Sv. Kliment, antički amfiteatar i dr. U jednom od obilazaka crkvi slučajno smo vidjeli pravoslavno vjenčanje, mladenka i mladoženja okrunjeni zlatnim krunama obredno ispijaju vino iz kaleža, to je bio zanimljiv prizor.

Nakon vaganja koji motor da kupim, ipak sam se odlučio za provjerenog  „Nijemca“ BMW f 650 Dakar. U rujnu 2006. sjeo sam na bus sa nešto eura i kacigom i pravac Zagreb. Nakon kratkog upoznavanja doveli smo se doma i za par dana otac i ja smo odlučili da idemo preko Albanije do Ohrida u Makedoniji.  
Albanija mi je bila velika nepoznanica, ali želja za otkrivanjem novoga i doza avanturizma je učinila svoje tako da smo se odlučili krenuti, pa što bude. Mnogi su govorili da ne idemo da je tamo opasno i divlje, ali to je jedna divna zemlja u koju sam se još par puta iza vratio.